To kako ljudi vole svoje tiranine je neobjašnjivo

Nasilnik u Zadru šakama i nogama je gotovo ubio svoju dragu. Ne trebam dulje pričati o tome, svi znate za slučaj, gledali ste mučnu snimku nadzorne kamere iz kafića, gdje on nju sklupčanu na podu divlje šutira, dok ga konobar sa šanka ravnodušno gleda. Pratili ste suđenje i zaprepastili se, zajedno s čitavom zemljom, da je zbog nekakvog administrativnog sranja muškarac nedavno pušten na slobodu. Sve je ovo užasno, ali ako mene pitate, užasniji od svega je jedan detalj na rubu priče. To da je premlaćena sirotica četvrta njegova žrtva.

Kako je to moguće? On je godinama mlatio djevojke, ali zbog toga njegov ljubavni život nije značajnije stradao. Naprosto, kad bi razbio jednu, druga bi se zaljubila u njega. Istina, one bi kasnije, kad bi ih istukao, govorile da nisu znale za njegovu divlju prošlost, ali u tako je nešto, dopustite, u malom gradu poput Zadra, teško povjerovati. Morale su znati, netko je o njegovim sadističkim navikama nešto zasigurno pričao na Kalelargi ili pisao na fejsu i instagramu. Prijateljice su ih na vrijeme upozoravale. Čule su o nekome koga je taj nasred ulice ošamario.

Pa i već na samu pojavu toga nasilnika izbrijane volovske šije, napucanog steroidima, u uskoj majici, jasno ti je da on nije nekakav vegan i pacifist, volonter u pučkoj kuhinji i azilu za napuštene životinje, dragi mladić koji obožava svoju retardiranu mlađu sestru, a vikendom ne propusti odnijeti kutiju piškota baki u domu umirovljenika. Već kad ga pogledaš znaš što od njega možeš dobiti, zaključiti kako je on životinja, sociopat, kriminalac i kreten. Zašto bi, pobogu, ijedna žena bila s njim?

Pa vjerojatno upravo zato. Jer je životinja, sociopat, kriminalac i kreten. Ima žena koje uzbuđuju takvi, kako kažu, tvrđi muškarci. Čitali ste možda kako u Americi, kad uhvate luđaka koji je serijski ubijao i jeo žene, stotine i stotine glupača šalju mu ljubavna pisma u zatvor, žaleći valjda da i njih nije raskomadao i pojeo. Jedna se obožavateljica čak i udala za njega, ne mareći da monstrum s tetoviranim licem služi četiri doživotne robije.

Nešto je nalik tome moglo biti i u Zadru. Djevojkama je prosto bilo neodoljivo kako je njihov dragi jedan snažan, opak i naprasit frajer. Bile su im to njegove najbolje osobine. Dok u tragičnom obratu nisu otkrile da su to ustvari njegove najgore osobine. Jednom su drhtale od ljubavi dodirujući njegovu veliku, čvornatu šaku, do jednog dana kad se šaka zaustavila na njihovu licu.

A ima žena koje ni nakon toga ne odustaju. Vidjeli smo i to, on je nemilice nalema, a koza ga i dalje voli. U modricama je pobjegla mami i tati, spasila se u zadnji trenutak, ali vene za svojom životinjom, sociopatom, kriminalcem i kretenom. Uvjerena je da je on zapravo dobra osoba. Sve bi, kaže, bilo dobro da ga ona nije isprovocirala. Njezin je dugački jezik svemu kriv. Onda on još dođe s ružama koje je ukrao negdje na groblju, klekne pred nju, moli je da joj oprosti i obeća da neće više nikad. Njih se dvoje napokon u suzama izmire i izljube i žive sretno najkasnije do iduće subote u tri ujutro, kad će susjedi probuđeni njezinim kričanjem ponovno nazvati policiju.

Takve se nesreće svakodnevno događaju. Nekakva je greška u prirodi žena koje privlače nasilnici i trpe njihove batine. Nije to, naposljetku, nešto što se samo zaljubljenim ženama događa.

Čitajući o zadarskom kretenu kojemu je merak šutirati djevojke, a da njegov ljubavni život zbog toga ne stradava, već baš naprotiv, sve se mlađe i sve ljepše zaljubljuju u njega, u jednom mi je prosvjetljujućem trenutku došlo da bi se u ovoj priči svi mogli prepoznati.

Kako je i red, mi suosjećamo sa slabima i bespomoćnima. Plemenito je stati na stranu žrtve, kleknuti kraj obespravljenog, iskorištenog, umornog i poniženog takozvanog malog čovjeka i obrisati mu suze, ali taj jadnik često ne zaslužuje da ga žalimo. On je sam prizvao sudbinu koja ga je pogodila i, dođe li u priliku, ponovno će je prizvati.

Mnogo puta smo gledali kako su neki radnici demonstriraju, gledali smo klesare, zavarivače, blagajnice i krojačice kako kisnu pred nekim zatvorenim robnim kućama, tvornicama i brodogradilištima, kako gorko ridaju jer su njihova djeca gladna i proklinju političku stranku koja ih je upropastila. Znate o kojoj političkoj stranci govorim, danas joj iznimno neću spominjati ime. Godinama, čak i desetljećima već članovi te stranke bezdušno grabe i otimaju. Jednako kao što je onaj u Zadru serijski šutirao žene, oni su desetljećima dolazili na vlast sve beskrupulozniji i nezasitniji.

Katkad bi se, istina, narod pobunio, pobjegao nekome drugome, ali to nikad nije dulje potrajalo. Došli bi im ponovno iz one stranke, s ružama koje su ukrali negdje na groblju, molili za oprost i obećali da neće nikada više, a svi oni klesari, zavarivači, blagajnici i krojačice koji su ih nekad psovali, sad bi ih grčevito zagrlili. U suzama bi se izljubili i izmirili sa svojim izrabljivačima i sve bi bilo dobro. Najkasnije do mjesec dana, kad bi nepopravljivi lupeži ponovno počeli mažnjavati.

Bit će skoro trideset godina kako gledamo taj turobno jednoličan scenarij u kojemu glupi narod jednostavno ne može prekinuti toksični odnos s jednom pokvarenom političkom strankom. Naposljetku takozvane male ljude ne možeš više ni žaliti. To kako oni vole svoje tiranske zlostavljače je nešto neobjašnjivo, onkraj razuma. Ako oni, unatoč svoj nepravdi i poniženju, na izborima i uvijek glasaju za iste sociopate, onda se valjda ne treba čuditi ni onim zadarskim jadnicama.

(jutarnjilist.hr)

( Ante Tomić )