Vinil i Njegoš

Kad je gospodin jedva otvorio vrata svog stana gurajući debeli prašnjavi tepih špicom svoje patike, pred mojim prijateljem i preda mnom ukazao se stan pretvoren u skladište. Posljednja zgrada što jedva pripada Beogradu, periferija nakon koje nema više ni trospratnica, u sebi je nosila i taj stan, prenamijenjen u skladište ploča, knjiga i muzičke opreme.

To su pomoćni stanovi u kojima se ne stanuje, a u kojima nema čega nema. Vlasnik je sjeo i rekao da je kroz njegove ruke u svega nekoliko godina prošlo sedamdeset hiljada ploča i ko zna koliko knjiga. Sjeo je, zapalio cigaretu i odabrao jedan od pet tanjirića na stolu, odnosno tacni koje umjesto kao podupirači za šoljice služe kao pepeljare.

Došli smo kod tog čovjeka jer između ostalog ima i rijetke primjerke poput ploče Joy Division koja je štampana u svega šest stotina primjeraka jer je dijeljena uz ulaznicu na koncert. Šest stotina primjeraka kruži svijetom, a eto nekim čudnim putem dospjela je kod tog gospodina i on zna da je cijeni. On sluša bluz, i bi prodao ploču Joy Division, ali nama od sume koju traži umalo nije svijest mrkla.

Između Titovih kuvara i raznih preštampanih i ukoričenih sjednica, uputstava za orezivanje bašte i rječnika pronašao sam komplet djela Henrija Milera, hrvatski prevod. Jarčeva i rakova obratnica jedna do druge. Konačno. Šest knjiga hiljadu i po dinara. Šest očuvanih knjiga Henrija Milera za dvanaest eura, tvrd povez.

Drug je iskopao Smak, Hendriksa, Staklene perle, Bitlse, Boba Dilana, savršeno očuvane i rijetke albume. Međutim, ono što je meni skrenulo pažnju jeste kad je izvadio jednu ploču i okrenuo je ka meni a ja ugledao Njegošev lik. Usred silnih kantri, bluz, džez i rok ploča našao se i Njegoš sveti.

Dok sam se ja divio ploči na kojoj piše Petar Petrović Njegoš/ Ja, Rade Tomov/ Oproštajno povedanije, on je nastavio da kopa ko kutijama. Izdanje RTB, piše čak i „Zvona snimljena u Cetinjskom manastiru“, a izbor, obrada i interpretacija Njegoševe prepiske, bilježnice i testamenta Gojko Šantić. Tad smo našli još jednu ploču, sa ilustracijama i tuš tehnikom nacrtanim Njegošem, naravno namršten. To su već bili odlomci iz Gorskog vijenca koje čita niko drugi do Dragomir Bojanić Gidra. Gidra čita Njegoša, a tiraž 20.000 primjeraka.

Ono što mi je okupiralo pažnju je citat u ćošku, a sitnim slovima piše:

Njegoš pred smrt; po Lj. P. Nenadoviću:

„Ne zaboravite na moje riječi! Ljubite Crnu Goru i sirotinji činite pravdu.“

19. oktobra 1851. g. u 10 sati prije podne.

Tad sam osjetio nešto između ponosa, stida, sramote, jada i čemera.

( Đuro Radosavović )