Izrabljivanje žena u CG: Ćute, rade i plaše se otkaza

„Šef me obično uveče obavijesti u koje vrijeme bi sjutra trebalo da dođem na posao. Nikada ne znam unaprijed kada ću završiti sa poslom. Rijetko je to samo osam sati. Ugovor o radu je na tri mjeseca i ne znam da li će i kada biti produžen. Mijenjala sam do sada četiri posla. O planiranju porodice mogu da mislim tek kada nađem boljeg poslodavca, jer se bojim da će mi ovaj dati otkaz“, ispričala je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) 24-godišnja djevojka zaposlena kod podgoričkog trgovca.

Predstavnice crnogorskih sindikata kažu da svakodnevno imaju ovakve primjere izrabljivanja, naročito u sektorima trgovine i ugostiteljstva, gdje žene čine 70 do 80 odsto ukupnog broja zaposlenih. Sve to, kako kažu, utiče na to da njihovo radno mjesto nije bezbjedno ni zdravo. Izloženi su stalnom stresu što izaziva depresiju, ali i mnoga druga oboljenja.

Prema podacima Monstata, u crnogorskim trgovinama radi 36 hiljada zaposlenih, a u ugostiteljstvu 16 hiljada. U ovim oblastima su i najniže prosječne neto zarade - u trgovini 350, a u ugostiteljstvu 380 eura. U Crnoj Gori ukupno ima 185 hiljada zaposlenih, a prosječna zarada je 512 eura.

U Crnoj Gori nema pravno definisanog spiska profesionalnih oboljenja, nedostaje i institut medicine rada, pa je praktično nemoguće dokazati da je neko obolio zbog stresa na poslu.

Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu u Crnoj Gori podsjeća da je hronični stres uzrok mnogih bolesti među kojima su „povećan krvni pritisak, čir na želucu, bolesti štitne žljezde, povišen šećer, promjene u probavnom sistemu, sve do razvoja ulceroznog kolitisa i kronove bolesti“.

„Veliki broj naučnih i medicinskih radova dokazao je da nedostatak sigurnosti u zaposlenje dovodi do pada psihološkog blagostanja radnika, nezadovoljstva poslom, anksioznosti, učestalijih psihosomatskih oboljenja, veće učestalosti bolesti srca i povišenog krvnog pritiska. Ako se svemu tome doda prirodna zabrinutost za svoju i egzistenciju porodice, jasno je kolike i kakve posljedice stres prouzrokovan ovim uzrocima, može ostaviti na zdravlje zaposlene“, kaže Ivana Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata.

Najčešći problem sa kojim se žene u Crnoj Gori susreću na tržištu rada, prema njenim riječima, jeste nejednakost zarada, odnosno nepoštovanje principa „jednaka zarada za jednak rad“, što je garantovano Zakonom o radu, ali i brojnim međunarodnim pravnim aktima. Prema istraživanju „Socijalno-ekonomski položaj žena u Crnoj Gori“, koje je prije nekoliko godina uradila grupa NVO na čelu sa Evropskim pokretom, prosječna plata žena je za 13 odsto niža nego kod muškaraca, a u nekim oblastima poput industrije i za 30 odsto. U trgovini i ugostiteljstvu žene su 14 odsto slabije plaćene.

„Javna je tajna da se veliki broj žena u Crnoj Gori suočava sa nekim vidom diskriminacije u pogledu nemogućnosti zasnivanja stabilnog radnog odnosa zbog činjenice da su u reproduktivnom dobu, te da žele proširenje porodice, ili imaju malu djecu, što po poslodavcima podrazumijeva češće odsustvo sa posla. Ovo je posebno izražen slučaj na razgovorima za posao. Problem je veoma težak, odnosno nemoguć za dokazivanje pred nadležnim institucijama, s obzirom da se razgovori za posao vode iza zatvorenih vrata i u četiri oka“, kazala je Mihajlović.

Ljubica Nikolić iz Saveza sindikata navodi da zna primjere da zaposlene žene, često prije odlaska na posao piju tablete za smirenje, kako bi se pripremile za razne izazove kojima su izložene.

„Rad na crno ili sa ugovorom na određeno vrijeme koji potpišu, ali čiji primjerak im se ne uruči, tako ni one ne znaju tačno što su potpisale, rad po ugovoru o djelu, kojim se ne reguliše radni odnos, samo su neki primjeri postupanja poslodavaca koje zaposlene žene trpe. Prilikom zaključivanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, gotovo da postaje pravilo da zaposleni potpisuje i izjavu o otkazu.

Poslodavac, ako mu zatreba, naknadno unese datum i tako prikaže ’slobodno izraženu volju zaposlene žene’ kojom otkazuje dalji rad. U razgovorima za posao, takođe, često se postavljaju pitanja o bračnom statusu, planovima za potomstvo i slično, što zakon zabranjuje“, kazala je Nikolić. Ona ističe da sindikat nastoji da pruži pravnu pomoć svima koji im se obrate sa ovim problemima.

Studija „Žene i muškarci u Crnoj Gori“, koju je uradio Monstat prije dvije godine, pokazuje da među rukovodiocima i funkcionerima ima svega 22 odsto žena.

„Žene rjeđe učestvuju u donošenju važnijih odluka i redovno moraju da izaberu između posla i rađanja, ili bar da odgode proširenje porodice sve dok žele bilo kakvu karijeru. Izloženost ovakvim uslovima čini da je zdravlje žena veoma ugroženo i da posljedice mogu biti višestruke“, smatra Nikolić.

Zakon o zaštiti na radu više se bavi tehničkom zaštitom žena i zaposlenih maloljetnika. Tako je propisano da je poslodavac dužan da obezbijedi posebnu zaštitu i zdravlje na radu zaposlenih žena za vrijeme trudnoće, zaposlenima mlađim od 18 godina, kao i zaposlenima sa invaliditetom. Maloljetnici ne mogu biti izloženi poslovima sa velikim fizičkim naporima i gdje mogu doći u kontakt sa biološkim i hemijskim štetnim materijama. Trudnice, porodilje i dojilje ne smiju biti izložene štetnim materijama, radnim postupcima i uslovima ako iz procjene rizika proizilazi rizik za njeno zdravlje i zdravlje djeteta.

Prema podacima inspekcije, nije bilo kazni za kršenje ovih propisa.

Poseban pravilnik o mjerama zaštite reguliše ručno prenošenja tereta, kojim se štite žene i maloljetnici. Žene mlađe od 19 godina ne smiju da nose teret teži od 10 kilograma, a muškarci iste dobi mogu da nose dvaput teži. Kod uzrasta od 19 do 45 godina, muškarci na poslu mogu da nose ručni teret do 25 kilograma, a granica kod žena je deset kilograma niža. Muškarci stariji od 45 godina mogu da nose do 20 kilograma, a žene u toj dobi upola manje.

Postoje i norme koje su više za rubriku „Vjerovali ili ne“, ili su rezultat nekritičkog prepisivanja: „Kumulativna masa tereta koji podižu i nose žene ne smije da bude veća od 4.000 kilograma u toku osmočasovnog radnog vremena“.

Poslodavac bi trebalo da, u slučaju kada ručno prenošenje tereta ne može da se izbjegne, organizuje obavljanje rada tako da trudnice, porodilje i dojilje izbjegnu ovaj posao“, saopšteno je iz Inspekcije za zaštitu i zdravlje na radu. Oni navode da do sada nijesu imali prijava za nepoštovanja propisa o nošenju tereta, ali da preventivno upozoraju poslodavce i traže od njih da uputstva za bezbjedan rad pri ručnom prenošenju tereta postave na vidna mjesta, naročito u proizvodnim pogonima, magacinima i objektima, gdje to zahtijeva priroda procesa rada. Za kršenje ovih propisa nije bilo ni kazni, samo šest ukazivanja poslodavcima da otklone nepravilnosti.

Kod ostalih poslova ne postoje posebne norme zaštite za žene i maloljetnike, osim ako samim aktom o procjeni rizika za to radno mjesto nijesu navedena neka ograničenja i posebne mjere. Propisi koji se odnose na zaštitu i zdravlje na radu žena i maloljetnika su 2015. godine usklađeni sa aktima EU. Novi Zakon o radu je u procesu usklađivanja sa relevantnim propisima EU i konvencijama Međunarodne organizacije rada.

Prema podacima inspekcije, u nezgodama na radnom mjestu značajno je manje povrijeđenih žena nego muškaraca, a nijesu imali slučajeve povrede maloljetnika.

Tako je u periodu od 2013. do 2017. godine, u Crnoj Gori u svim djelatnostima ukupno bilo 181 povreda na radu, od čega 30 smrtnih slučajeva, 144 teških povreda na radu i sedam kolektivnih povreda. Od tog broja na žene se odnosio jedan smrtni slučaj, koji se desio 2015. u fabrici oružja Tara u Mojkovcu, kao i četiri teške povrede.

Strah od gazde

Ivana Mihajlović kaže da je teško dokazati postojanje diskriminacije u radnim odnosima, prvenstveno one „prikrivene“ koja postoji kako u oglasima, tako na razgovorima za posao, ali i u samom radnom procesu.

„Iz tog razloga naše koleginice se veoma teško ili u zanemarljivo malom broju slučajeva odlučuju da pokrenu postupke pred nadležnim organima. Ovakvom stanju u prilog ide i činjenica da se nalazimo u situaciji u kojoj postoji ogromna nezaposlenost i sveopšta fleksibilizacija radnih odnosa, te da su time radnici, pa samim tim i radnice, prinuđeni da prihvataju gotovo sve uslove koji im se nude, kako bi makar donekle unaprijedili svoj ekonomski položaj“, kazala je Mihajlović.

Ona navodi da ipak postoji napredak u odnosu na prethodne godine i da ima žena koje se usuđuju da iniciraju inspekcijske kontrole, pa čak i pokrenu sudske sporove u vezi sa ostvarivanjem prava na jednaku zaradu, zaštitom na radu i mobingom.

„Kod mobinga, nažalost, nemali broj koleginica odustaje u konačnom od sudskog postupka, shvatajući da je to veoma teško dokazati, s obzirom na nepostojanje dovoljno čvrstih dokaza koji se kao takvi zahtijevaju, ali i nedovoljnog senzibiliteta sudova u ovoj vrsti sporova“, navodi Mihajlović.

O maloljetnicima nema podataka

Ugovor o radu, kako se navodi u zakonu, može se zaključiti sa osobom mlađom od 18 godina života, uz pisanu saglasnost roditelja, usvojitelja ili staraoca, ako takav rad ne ugrožava njegovo zdravlje, moral i obrazovanje, odnosno ako nije zabranjen zakonom. Obavezan je i nalaz ljekara kojim se utvrđuje njegova sposobnost za obavljanje poslova za koje zaključuje ugovor o radu i da takvi poslovi nijesu štetni za njegovo zdravlje.

„Zaposleni mlađi od 18 godina života ne mogu da rade na radnom mjestu na kojem se pretežno obavljaju naročito teški fizički poslovi, radovi pod zemljom ili pod vodom, niti na poslovima koji bi mogli štetno i s povećanim rizikom da utiču na njihovo zdravlje i život. Ne može im se odrediti da rade duže od punog radnog vremena, niti noću, već se kolektivnim ugovorom kod poslodavca može utvrditi radno vrijeme kraće od punog radnog vremena. Savez sindikata ne raspolaže podatkom koliko je maloljetnika u Crnoj Gori radno angažovano, kao i da li kod njih ima rada na crno“, kazala je Nikolić.

Ni Unija slobodnih sindikata ne raspolaže egzaktnim podacima o broju radno angažovanih maloljetnika. Ivona Mihajlović, ipak, navodi da taj broj nije zanemarljiv.

„Prema podacima UN, 13 odsto djece u Crnoj Gori obavlja razne fizičke poslove među kojima i one opasne, a taj problem naročito je izražen na selu i u socijalno najugroženijim porodicama. Prosjačenje ostaje najdominantniji oblik teškog dječjeg rada u Crnoj Gori, posebno među romskom populacijom. Nažalost, nije nam poznato da Direktorat za rad vodi evidenciju u vezi sa radom maloljetnika“, kazala je Mihajlović.

Umjesto podataka Direktorata zato je dostupno istraživanje UNICEF-a iz 2013. godine prema kojem je u Crnoj Gori šest odsto djece starosti od pet do 17 godina bilo uključeno u poslove opasne po zdravlje.

Đina Janković podsjeća na podatke iz Velike Britanije gdje su se u 80 odsto slučajeva povrede na radu desile kod mladih radnika starosti od 16 do 24 godine. Slična je situacija i u ostalim zemljama EU, gdje o tome postoje precizni podaci.

„Podaci u Crnoj Gori pokazuju potpuno drugačiju situaciju, gdje do povrede dolazi kod iskusnih radnika, starosti 40-45 godina. Pitanje je koliko su ovi podaci relevantni, budući da se ne prijavljuju i ne evidentiraju sve povrede, a prećutkuju se one koje se dešavaju zaposlenima na crno“, kazala je Janković.

( Goran Kapor )