Odlazak ljepotice

Naljutio mi se mladi saradnik. Ostavila ga đevojka. Ne progovara sa mnom dva dana. Spočitava mi kako sam mu dao finu lekciju iz ljubavnog turizma.

Kaže mi, vama Podgoričanima je samo do sprdnje, sve kukate za Podgoricom, dok sve o čemu ste pričali i hvalili se, pred vašim očima nestaje a vi ćutite, mijenja izgled a vi ćutite, ruši se a vi opet - ćutite.

A, evo što je bilo.

Hvalio mi se da je u Budvi upoznao đevojku iz turističke branše. Prava ljepotica. Svaki čas skokne do primorja za informacije, pa i za one koje smo dobijali na mail. Upoznala ga sa Budvom, od Petrovca do Jaza, ali i noćnim životom. O svemu mu pričala, posebno o Starom gradu. Prisjetio se nekog teksta pa joj prigovorio da ga ne čuvaju kako treba, jer ima i dogradnje, buke. Bio na kafu sa gospođom mamom i bebicom (čivava).

Reče mi da je to ozbiljna veza, pa i on želi da nju uputi u draži Podgorice. Pričao joj o svom gradu, turističkim kapacitetima, kulturnoj baštini. I dodao da Podgorica čuva svoje dragulje, poput Hotela Crna Gora, Hotela Podgorica, Tabačkog mosta, Sahat kule. I na kraju da poentira, pominjao i majku više puta, i kako bi voljela da upozna lijepu Paštrovku.

Konačno stiže ljepotica u Podgoricu - ima, navodno, važan posao (od 12 do podne), a više zbog njega. Pa… da se nađu, da prošetaju gradom. Da se lično uvjeri u kvalitet Hotela Crna Gora. Iako je tu studirala, veli da ga ne poznaje dobro. Petak je. Ako bude uspješno odradila radne zadatke, može ostati i za vikend. Nada se da su pred njima ludi i nezaboravni dani. Normalno, tu je i obaveza da skoknu do majke na skener, da ih aminuje.

Zamoli me drug za savjet, a ja, stari vuk, učim ga da zakaže sastanak kod Hotela Crna Gora. To je podgorička ljepotica. Teatralno neka je uvede u hol hotela, a onda na terasu, da popiju kafu. Pa, kako je dobar u svom poslu, da je uputi u značaj hotela. Učim ga kako je hotel 60 godina simbol grada, postojan, dobar, sastajalište mladih (ne rekoh mu i starih revolucionara). U njemu su umjetnički radovi najviđenijih slikara i skulptora velike Jugoslavije, đe se ističu portreti i aktovi lijepih Crnogorki. Čuvamo ga kao očinji vid, jer Podgorica bez Hotela Crna Gora nije naša Podgorica. Podsjetih na riječi mog prijatelja Čeda Bogićevića: “…Hotel Crna Gora je jedinstveno arhitektonsko djelo znamenitog i legendarnog ahitekte Vujadina Popovića, prepoznatljivo u arhitekturi svjetskog hotelijerstva, čije elemente enterijera i eksterijera su bile odraz duha Crne Gore i crnogorskog naroda, a samo djelo uzor i inspiracija za druga arhitekstonska djela širom svijeta u oblasti hotelijerstva. Urbanistička i arhitektonska građa o tome je sačuvana, postoje zapisi u naučnoj periodici”. To znamo mi, vršnjaci hotela, koji se decenijama poistovjećujemo sa ovim zdanjem.

On shvatio sve ozbiljno - i ispričao joj o hotelu.

Čak mu obećah - ako dovede bebicu, rentiraću mu moju labradorku da prošetaju Goricom, đe je najljepši pogled na Podgoricu.

To mi ne bi dovoljno, no ga savjetovah da joj pošalje SMS poruku.

Posluša me i natipka: “Vidimo se u 19 h, kod Hotela Crna Gora, simbola grada koji je postojan i dostojanstven kao ti!”

Kako je poruka naišla na odobravanje lijepe Budvanke, drug se šepuri ka’ paun. Kad se primakao sat D, svrnu kod majke, na brzaka, na kontrolni. Ona ga savjetova: “Ne trči, nemoj dome da čekaš đevojku, no neka ti se ona zaželi. Nema te koja te ne bi, viđ' kako si nafačan”.

Napravi kokotić grešku i posluša majku. Zakasni đuvegija desetak minuta na randevu. Kad tamo - ni đevojke ni hotela. Na mjestu hotela - ruševina. Na terasi đe su namjeravali popiti piće još se prašina nije slegla. Stvorila se gužva, psovke i vika Podgoričana. Opet gleda da nije đe tu. Posla poruku: Izvini što kasnim, majki sam ponio burek.

Kasnije mu ona ispričala da je došla ranije desetak minuta. Sjetila se da je kao studentica sjeđela u bašti hotela, jela sladoled, pila borovnicu, uživala u hladovini usljed podgoričkog žaropeka. Nije mu rekla i da je bila na seminare u zdanje hotela i gledala slike velikana likovne umjetnosti. Bila oduševljena hotelom koji je, za razliku od budvanskih, imao prostor. Ali je začudi ograda oko hotela, a nedugo zatim nasta zaglušujuća buka. Zasu je prašina, pođe šminka, nasta jurnjava… Uplaši se i pomisli: koliko je ovaj moj dripac volio hotel da ga nije srce strefilo. Kad ono stiže poruku od nesuđenog. Pročita, i sjeti se majkine priče - Ne, šćeri, cikotića, to je fucmut. Njih majka podiže čitavi život.

Stiže podgoričkom ekspertu SMS poruka: Fino joj burek pasa na 40 stepeni. Tako ti majka bila kao tvoj simbol grada. Javi se kad ga, oči majkine, vratiš u dostojanstveno stanje. Ja sam za tebe HILTON.

Završi se ljubav i bez majkine visite.

Džabe sam ga uvjeravao da sam sinoć prošao pored hotela i da je sve bilo u redu. Da ga utješim, rekoh da je stvarno tu planiran Hotel Hilton, pa da sačeka par godina. Ako je neki drugi lanac hotela ne obrlati prije njega i njegove majke.

Žali on za đevojkom, ja još više za hotelom. Pustih sokoliću muziku da ga utješim. I to po izboru - Zajdi, zajdi. Slušamo tiho …Žali, goro, žali, sestro/ dvajca da žalimo/ ti za tvojte lisja le, goro/ jas za mojta mladost./ Tvojte lisja, goro sestro/ pak će ti se vratat/ mojta mladost goro le, sestro, nema da se vrati./

Pomislih.

Mladost je to, naći će drugu đevojku, a možda će se i ova razljutit i vratiti, a moj hotel - nema da se vrati.

Sljedeći put zakaži kod Hotela Podgorica, jer je to prepoznatljivo arhitekstonsko autorsko zdanje Svetlane Kane Radević, koje Podgorica čuva ... Ugrizoh se za jezik, ko mi to garantuje.

( Vlatko Mihailović )