Haški tribunal je i dalje neprocjenjiv

Lidera Srpske radikalne stranke, Vojislava Šešelja, prvi put sam sreo na jednom političkom skupu u Bosni 1996. po završetku rata koji je pocijepao Jugoslaviju.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, raspisani su izbori, na kojima sam bio posmatrač.

Usljed prevođenja Šešeljeve konfuzne dreke, moj muslimanski kolega je poblijedio i promrmljao da bi trebalo da odemo. Dok smo se vozili, objasnio mi je da je Šešelj rekao „naravno da su balije dobrodošle nazad u svoje domove, ali će ponovo otići u mrtvačkim vrećama.“

Kasnije sam se uvjerio da je to sitno u odnosu na neke Šešeljve „bisere“ poput „potrebe da se Bosna očisti od Muslimana“, prijeteći nesrbima silovanjem (ali ne i albanskim ženama jer su one „previše ružne za srpske muškarce“) ili kada je svojim ljudima naredio da „ne poštede nikoga“ u Vukovaru. Ipak, Međunarodni tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji ga je 31. marta oslobodio po svih devet tačaka optužnice za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

„Nacionalističke ideologije“

Sudija Žan-Klod Antoneti je u presudi rekao: „Propaganda nacionalističkih ideologija nije zločin.“ Nije iznenađenje što se mnogim ljudima u regionu čini da Tribunal nema sluha, u najmanju ruku.

Refik Hodžić, direktor za komukacije u Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu, smatra apsurdnim argumente koje su iznijeli dvojica sudija u Šešeljevom slučaju - poput toga da su autobusi koji su korišteni za prisilne deportacije civila iz Vukovara zapravo bili „humanitarni gest srpske paravojske“. On je ubijeđen da će se presuda smatrati anomalijom jurisprudencije Tribunala i da će biti oborena u žalbenom postupku.

Presuda Šešelju je uslijedila nakon prošlonedjeljne presude takozvanom „kasapinu iz Bosne“ Radovanu Karadžiću, koji je optužen po osam od devet tačaka, uključujući genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i običaja rata.

Dobio je 40 godina zatvora, ali ne doživotnu.

Za A.H., koja je u srebreničkom masakru izgubila oba djeda, četiri strica i mnoge rođake, presuda nije pitanje godina, ili toga koliko je Karadžić star ili hoće li čitav život provesti u zatvoru. „Nije u tome poenta. Razočarana sam zato što Evropa ovom presudom ponovo potcjenjuje njegove zločine i svu patnju koju je pretrpio moj narod i moja porodica. To je trebalo da bude doživotna kazna, ali ni to ne smatram dovoljno pravednim.“

Posljednji kontakt A.H. sa njenim ocem je bilo pismo Crvenog krsta iz takozvane bezbjedne zone UN, u kojem je napisao „nemamo hrane ni odjeće, ali sam srećan jer sam sasvim siguran da ćemo uskoro ponovo biti zajedno i rat će prestati.“ Ali, kazala je A.H., „nikad nije došao i nikad nisam vidjela mog brata.“

To je samo jedna od 8.000 priča o mrtvima i nestalima u srebreničkom genocidu.

Ipak, statistička analiza presuda koju je uradila Barbora Hola, asistent na Odsjeku za krivično pravo i kriminologiju na VU Univerzitetu u Amsterdamu, ukazuje da postoji jasan šablon po kojem presude za genocid rezultuju strožim kaznama od zločina protiv čovječnosti, koji se, sa druge strane, kažnjavaju oštrije od kršenje običaja rata itd.

Politički gospodari

Ono što je možda još zanimljivije jeste da za iste zločine glavnokomandujući na terenu dobijaju malo duže kazne od političkih šefova.

To nije spriječilo balkanske teoretičare zavjere - što je regionalna religija - da na svaku konkretnu presudu gledaju kao na znak da je sud naklonjen EU, antisrpski, antihrvatski, ili slijep na muslimansku patnju.

To je, takođe, pružilo platformu za političke lidere svih boja da „popuju“, a možda je naneprimjerenije od svih bilo saopštenje dugogodišnjeg lidera crnogorskog režima, Mila Đukanovića. On je, komentarišući presudu Šešelju, kazao da više voli da je svako slobodan nego utamničen - što je naizgled otrcana fraza upućena srpskim pristalicama, ako se ne zna da od decembra bez optužnice drži u zatvoru političkog oponenta visokog profila.

Međutim, ima onih koji, kao i Hodžić, vjeruju, da je uprkos svim propustima, „ICTY najbolja stvar koja nam se desila od 1991. Dokazi koje je sakupio Tribunal biće od neprocjenjive vrijednosti za oporavak naših društava. Svakako da je bilo grešaka, ali one ne smiju da zasjene ogromni doprinos našem pomirenju sa prošlošću. Odnosno kada budemo spremni da se pomirimo sa njom“.

(The Irish Times)

( Garret Tankosić-Kelly )