Poezija i proza Lidije Vukčević: Granice hrabrosti određuju ukus
Poseban kvalitet tekstova Lidije Vukčević karakteriše zavidan leksički inventar
Proza i poezija Lidije Vukčević, kao i izuzetno kvalitetna književna kritika, kako je kazala prof. dr Vesna Vukićević Janković, zanosi, omamljuje, očarava. Gošća iz Zagreba je prilikom promocije svoje knjige “Zapadni zapisi”, kao i izložbom fotografija “Refleksije”, u organizaciji JU Narodna biblioteka “Njegoš”, oduševila Nikšićane.
“Ono što posebno fascinira jeste slojevitost, mnogoznačnost, zbijenost pa i sveobuhvatnost Lidijinih estetizacija. Pred nas iskrsava bogat poetski univerzum koji se reflektuje po principima asocijativnog umnožavanja, umrežavanja, ukrštanja, razgradnje, destruiranja, pa i dopunjavanja značenja“, kazala je Vukićević Janković i dodala da pokušavajući da prodremo u svijet književnice ne možemo da razlučimo gdje počinje fikcija, a gdje autobiografska proza.
U razgovoru sa gošćom iz Zagreba Vukićević Janković je pitala kolika je hrabrost potrebna da se bez lažnog moralisanja čovjek “ogoli”, otvori sve ono što je lično.
“Teško je reći da li sam uopšte hrabra i da li je potrebna neka hrabrost da se 'ogolite' u knjizi kada danas malo ljudi čita. Mislim da granice hrabrosti određuju granice ukusa i obratno, a najhrabrije je ta neka moja kritika svega postojećeg jer nijesam imala prilike govoriti javno o mojoj generaciji“, kazala je Vukčevićeva.
Za njenu literarnu hrabrost, kako je kazala, odgovorna je njena ličnost, svi njeni uspjesi i padovi, kao i godine rada.
Prema riječima Vesne Vukićević Janković poseban kvalitet tekstova Lidije Vukčević je zavidan leksički inventar, potraga za riječima o kojima malo ili nimalo ne razmišljamo dok ih govorimo, ili riječi koje iščezavaju.
“Riječi su mi neobično važne i osjećam ih na ravni zvuka. Riječima možete nekoga osobiti, ali i uništiti. Moram priznati da svaki put kada dođem u Crnu Goru zadivi me jezički osjećaj, kultura, bogatstvo jezika i akcenata, bez obzira na obrazovanje. Rječiti su Crnogorci“, kazala je Vukčevićeva.
Voljela bi da se kreativnost riječi počne primjenjivati i u literaturi, a smeta joj to što ljudi na ovim prostorima nikako da se saberu, da prestanu da prave velike priče o Evropi i Istoku.
“Ne patimo mi od krize identiteta, već su nam to nametnuli. Balkansko poluostrvo je dosta dalo i daje Evropi. Dovoljno je da vidimo koliko smo traga ostavili u literaturi, filmu, slikarstvu, vajarstvu, arhitekturi“, kazala je Vukčević.
Ne priznaje drugost i smatra da smo zaboravili da pored prvog i drugog postoji i treći, zato smo sada prestrašeni i raslojavamo se, a situacija je ta “koja vas čini čovjekom ili vas izbaci iz takta”.
Odlomke iz knjige čitao je glumac Sreten Mitrović. Za muzičku pratnju bile su zadužene učenica muzičke škole Magdalina Knežević, na violini, i nastavnica Milica Đikanović, na klaviru.
Refleksije: Fini sretni spoj likovnosti i literature
Milan Korać, sekretar Sekretarijata za kulturu, sport, mlade i socijalno staranje, otvorio je izložbu “Refleksije” u okviru koje je predstavljeno 26 fotografija nastalih u periodu od 2011. do 2015. godine.
“Autorka ovim fotografijama poručuje da se možete izraziti na drugačiji način, drugačiji od onog kojim se izražava većina ljudi, da pokušate da fotografijom uđete u novi svijet u kojem će se javiti potreba da svoje fotografije javno prikažete“, kazao je Korać.
“Lidija nije mogla naći bolji, precizniji, sveobuhvatniji izrazni termin za ovaj ciklus radova. Tu je taj fini sretni spoj likovnosti i literature stvaran”, zapisao je umjetnik Dimitrije Popović.
Galerija
( Svetlana Mandić )