Japanac osvojio „Moraču”

U Podgoricu je stigao na poziv Gorana Bojanića , dugogodišnjeg igrača i trenera, a prije svega vizionara koji je košarku poznavao u dušu i imao ideje koje su išle ispred njegovog vremena. A u njegovoj zamisli velike Budućnosti, kamen temeljac bio je momčić iz Kolašina sa očima koje su se gotovo uvijek smiješile i zbog kojih je i dobio nadimak - Japanac!

I upravo ono što je Vlado Šćepanović ostvario u karijeri govori koliko je legendarni Poli bio u pravu. Budućnost je sa njim dva puta osvojila Kup, potom dva puta titulu prvaka SR Jugoslavije, isti rezultat Vlado je u Grčkoj ostvario sa Panatinaikosom, dok je sa Partizanom osvojio dvije titule i Kup, a sa Efes Pilsenom Kup. Njegova karijera, međutim, krunisana je u reprezentaciji Srbije i Crne Gore, sa kojom je osvojio titule svjetskog (1998) i evropskog prvaka (2001), te jednu evropsku bronzu (1999). Zaigrao je i za reprezentaciju Crne Gore...

Prošao je sve što jedan evropski košarkaš može da prođe, igrao u klubovima koji imaju fanatične navijače, pa je najpozvaniji da govori o atmosferi i navijanju koje je doživio u “Morači”.

"Izdvojio bih utakmicu koja je igrana u Kupu “Radivoje Korać” - protiv Peristerija. Dvomeč osmine finala igran je u januaru 1998. godine. U prvom meču u Atini izgubili smo 19 razlike (76:57), a u “Morači” smo dobili 18 (78:60) i imali priliku da u posljednjem napadu izborimo plasman u četvrtfinale. Nažalost, nismo uspjeli. Za Peristeri su igrali Koronjos, Gurović,..., Šakota je bio trener. Za nas su igrali praktično sve domaći igrači, koji su ponikli u klubu", ističe Šćepanović za “Vijesti”.

Šćepanović je u tom revanšu bio najefikasniji sa 22 poena, a po atmosferi i onome što se dešavalo na parketu izdvaja još jednu utakmicu:

"Sjajna je bila i utakmica protiv Panatinaikosa u osmini finala Evrolige 2000/2001, kada smo se revanširali Grcima za poraz na njihovom parketu i izborili majstoricu, ali su oni opet iskoristili prednost domaćeg terena".

U “Moraču” se tada ulazilo dva sata ranije, čak i novinari koji su pratili košarku dolazili su u isto vrijeme kako bi uživali u vrhunskom ambijentu. Do početka susreta stvarala bi se “magla” koja se mogla “nožem kidati”.

"Pratim i ovo sada što se igra, ali iskreno, to ne može da se poredi sa vremenom kada smo mi igrali. Vrhunska atmosfera, pa “pucanje” stolicama, jednostavno stvarao se haos kakav se danas ne može ni zamisliti. Sjećam se redova za ulaz u salu, a kada bi se dva sata prije utakmice “Morača” napunila, više nije mogao da uđe ni neko ko je imao kartu".

Posebno impresivan bio je ulazak igrača Budućnosti kroz tunel na parket...

"Tada je ustajala bukvalno čitava publika i nakon toga navijala svih 40 minuta. To je bilo nestvarno. Sada neko navija ovako, neko onako, ali tada je svih 5.000 ljudi navijalo kao jedno biće. Bila je nevjerovatna euforija, nikad to neću zaboraviti. Igrao sam poslije u Partizanu, bilo je vrhunsko navijanje kakvo znaju da naprave Partizanovi i Zvezdini navijači, ali kod nas to nisu bili navijači kao navijači, već ljudi koji vole košarku, koji razumiju košarku. Koji su bili vezani za klub i za igrače, osjećalo se da smo kao jedna familija".

Izgledalo je da je svaki naredni meč pitanje života i smrti, igračima se na licima moglo sve vidjeti - i radost, i tuga, i bijes, i želja...

"Svako je mogao da odigra loše, svaki sportista ima pravo na loš dan, ali da se ne boriš, da se ne bacaš - to je bilo nemoguće. Ekipe koje su dolazile da igraju protiv nas znale su unaprijed da je pobijediti u takvoj atmosferi praktično bila nemoguća misija. Takvo je bilo požrtvovanje, pripadnost klubu, svi smo osjećali da je to naše, da smo svoji na svome. Jedna stvar je mnogo bitna - nijedan igrač koji dođe sa strane ne može da osjeća i da pruži ono što može igrač koji je ponikao u tom klubu, koji je iz tog grada, koji nosi ekipu. Naša ekipa, kada smo osvajali oba Kupa i prvu titulu, bila je sastavljena gotovo isključivo od domaćih igrača, pa su se i igrači koji su dolazili sa strane, njih dvojica ili trojica, uklapali sa nama, živjeli sa nama, nije bilo podjela na “domaće” i “strance”. Jednostavno, svi smo bili kao jedan, osjećali smo da je to naša kuća i da je ne damo nikome. Znali smo da poraz ne postoji kao opcija. I to je publika prepoznala. Jer, publika to uvijek prepozna. Ne prepozna toliko igru i koševe, koliko borbenost i karakter igrača, kad vidi da svaki igrač daje sve od sebe. To publika najviše cijeni i to je najviše pokreće".

Sadašnje i nekadašnje vrijeme ne mogu se porediti - smatra Šćepanović.

"Čujem kako neki tvrde da je ovo najjača Budućnost u istoriji. To nema veze sa realnošću. Neuporedivo veći rezultat je osvajanje dva Kupa u nekadašnjoj Jugoslaviji, protiv tadašnjih ekipa sa našom tadašnjom ekipom, nego osvajanje ABA lige. To ne može da se poredi. A onda smo bili i prvaci Jugoslavije sa tom ekipom. Kompletna ekipa je bila iz Crne Gore, samo su Željko Topalović i Dragan Ćeranić bili sa strane. A poslije te, imali smo ekipu u kojoj su bila četiri svjetska prvaka iz 1998. godine: Dejan Tomašević, Milenko Topić, Nikola Bulatović i ja".

"Smiješno je porediti tu ekipu sa današnjom. Ali, to je bilo drugo vrijeme, mnogo više se voljela košarka. Samo se pričalo o utakmici, bila je to glavna tema u gradu. Gdje god smo izašli bila je euforija, u kafićima su nam uzimali račune, nisu nam dali da platimo, tražilu su da se fotografišu sa nama. Ta euforija trajala je nekoliko godina, stvarno je to bilo čudo. Nikada to ne mogu zaboraviti. Partizan, Zvezda, Panatinaikos, Olimpijakos... imaju velike armije navijača, ali razlika je što je na naše utakmice dolazio čitav grad. Ljudi su samo čekali kad će nova utakmica, dolazili su iz svih krajeva Crne Gore. Nije bilo bitno je li neko bio navijač Budućnosti, jednostavno su ljudi prepoznali da je to prava stvar", ističe Šćepanović.

Navijačima se u “Morači” predstavio protiv Zvezde

Prije dolaska u Budućnost, Šćepanović nije igrao u Sportskom centru “Morača” iako je, nastupajući za Gorštak u kojem je i ponikao, zadavao glavobolju protivnicima širom Crne Gore.

"Prva utakmica koju sam odigrao u “Morači” bila je protiv Crvene zvezde, u drugom kolu prvenstva Jugoslavije. Prije toga debitovao sam na gostovanju Profikoloru u Pančevu. Protiv Zvezde u Podgorici je bila puna dvorana, čuvao sam Trifunovića, za Zvezdu je igrao i Nebojša Ilić... Imao sam 17 godina, prije toga igrao sam u malom klubu Gorštaku, u crnogorskoj ligi, ponekad na dvojnu licencu, pa je teško i zamisliti kako sam se osjećao. To je ono što sam već rekao - osjećaš da kad uđeš jednostavno ne možeš a da ne daš sve od sebe", zaključio je Šćepanović.

Povezane priče

1. Tražila se karta više
2. Legende otvorile vrata „Morače”
3. Kapiten za sva vremena
4. Kako je Novoselu vraćen dug

( Aleksandar Vučković )