Njegoševa palačinka

Kao što postoje hafizi, ljudi koji znaju Kuran napamet i čuvaju ga u glavi da ukoliko dođe zlo vrijeme i sve knjige budu uništene, oni ponovo napišu Kuran i vrate ga muslimanima, na sličan način Crnogorci uče Gorski vijenac, sa bitnom razlikom da često nemaju pojma zašto ga uče. Umjesto da Gorski vijenac sa svojim kodovima postane vrsta svete knjige i model za dostojanstven život, to djelo kao da je za neke kontraproduktivno. Filozofija u rikverc. Iz dana u dan raste broj poltrona i ulizica, a ima onih koji što više čitaju Gorski vijenac, sve su gluplji. Stihove je lako zapamtiti, a teško razumjeti, stoga i ne čudi da se neuporedivo više ljudi poziva na Gorski vijenac nego na Luču mikrokozma.

Njegoš spada u klub osoba oko kojih se otimaju, a društvo mu čine Andrić, Štulić, Đoković i Tesla. Novoformirane države koje imaju tendenciju odbacivanja, njih prisvajaju. Ima neka tajna veza među njima, makar po tome što je ista mentalna frekvencija napadača koji žele da ospore njihova djela, iz gluposti ili bezobrazluka, potpuno je svejedno. U Crnoj Gori Njegoša iznova razapinju, on je rastrgnut između onih koji ga prisvajaju i onih koji ga se odriču. Međ’ jednim i drugim ima raznih frakcija. Država ga se sjeti isključivo prilikom obilježavanja jubileja, i to jadno. Amfilohije je na brzinu Njegoša proglasio svecem, tajnovidcem, što se nije primilo i građani su izmišljali viceve povodom fotošopirane ikone Njegoša tajnovidca sa sve oreolom, do te mjere da je dizajner Dražen Stojović kreirao nasmijanog Njegoša, rušeći sve kanone preozbiljnih Petrovića. Čak i ta satirična vizija Njegoša je dobra, jer iako ima razmak između prednjih zuba i oreol nad glavom, ćirilično i ironično ekavski ispisano Sv. Negoš, sa sve crvenim slovom N, to piscu Gorskog vijenca ništa ne škodi već doprinosi.

Sve je to Njegoš izdržao, mrdnuo nije čak ni kad ga je prvi čovjek Petnjice (dodijeljen status opštine 2013. godine) Adnan Muhović proglasio krvnikom islama i rekao da u Lovćen nisu baš svi zakleti. Gospodin Muhović prije izjave o Njegošu bio je poznat isključivo po činjenici da je zamijenio automobil Dacia Logan novim modelom Opel Insignia uz obrazloženje da: "Rumunski auto nije za predsjednika". Moglo bi se reći da je Njegoš genocidan pjesnik isto koliko je i Princip terorista. Valjda više treba vjerovati Pekiću, iznad čijeg radnog stola je bio uokviren Njegoš nego predsjedniku Petnjice.

Ostali teoretičari i političari koji napadaju Njegoša i tvrde da je islamofob i inspirator Srebrenice zapravo peru svoje biografije, jer su upravo oni bili ideološki ostrašćeni, početkom devedesetih godina zapaljivim govorima motivisali momke da u što većem broju idu na ratište, da bi se danas konvertovali u ultras pre-paid Crnogorce. Ipak je nemoguće prepričati Gorski vijenac jednom rečenicom: "To je ono đe se na Božić kolju Poturice." Malo je ljudi koji su dostojni jednog Njegoševog stiha. On sam sebe čuva jer je slavljen zbog vizije i perfekcije, zbog djela, a ne zbog nedjela.

Zapravo je interesantno da ko god pljune na Njegoša kao da diže sebi cijenu tim činom, izdiže se i koristi se njim.

Njegoš ipak mutira, nalazi način da preživi svako vrijeme, toliko da je u Beogradu prisutan na novčanici od dvadeset dinara, a za otprilike šest tih novčanica može se kupiti i Njegoševa palačinka. Nije on kriv što ga nema na eurima. Uspio je da se prikaže, ne kao svetac i tajnovidac, već u formi brze hrane. Iako je prva palačinkarnica otvorena u Njegoševoj ulici na Vračaru, druga je potvrdila ime jer je otvorena na Terazijama, što bi opravdalo termin "Terazijski Crnogorac". Krajem 2015. godine čitav Beograd bio je okićen bilbordima na kojima piše "Njegoševa palačinka", i brkovi su bili na skoro svakoj banderi u Beogradu. Suština je da Karađorđe ima šniclu, Cezar ima salatu, ali samo je Njegoš dovoljno veliki pjesnik da može izdržati teret jedne palačinke. On se uklopio i u hipstersko doba, u tome je njegova veličina, jer samo on može preći put od Lovćena do Terazija na taj način, kroz stihove i palačinku.

Fenomen je da je Njegoš zaobišao sve akademije, sjednice i formalnosti, da je uspio uz pomoć sasvim drugog modula da osvoji mlađe generacije. Njegoševa palačinka je zvučno ime, ima šmek i već je postala ozbiljan brend. Sve je kontekst vremena, sve drugo je pogrešna prizma. Da se Njegoš u ovo naše doba iznenada prikaže kao čovjek, on ne bi sjekao sabljama glave, već bi bio jaka figura i pjesnik, nešto poput Toma Vejtsa. Siguran sam u nemoguće.

(Vreme, Beograd)

( Đuro Radosavović )