Golub

Golub pismonoša negdje je pao, koliko sam shvatio. Kao gavran iz narodne poezije. Samo što gavran u narodnoj poeziji, po pravilu, uspije da prenese poruku, jedva čujnim glasom i trenutak prije nego što će ispustiti svoju plemenitu glasničku dušu. Golub, izgleda ipak nema te moći. Ako on negdje padne, pukovniku/premijeru nema ko da piše...

Premijer Đukanović je potegao ovoga goluba da se posprdne sa željom javnosti da sazna nešto o prepisci samoproglašenog posrednika Mujovića i premijera. Međutim, premijer je razjasnio - on nije nikada dobio nikakva pisma od Mujovića. Ni mejlom, ni klasičnom poštom, a, ostavio je mogućnost da je golub pismonoša negdje pao... Ukoliko biste povjerovali premijeru stvar postaje još luđa. Naime, ako Đukanović ne zna ništa o ovim pismima, kako su nestala? Ko u Crnoj Gori ima moć da kompromituje policajce zaslužne za nestanak pisama, iako čak i ne zna za ta pisma. Jer ako ne zna onaj kome su poslana, što bi znao neko drugi.

Premijer kaže da bi trebalo objaviti sadržaj pisama. Bojim se da ovakva izjava znači da je to tehnički nemoguće. Jer, pisma više (sada zaista) ne postoje... Osim na fotosima iz Specijalnoig tužilaštva. Krajnji nalaz je jasan: premijer je čist, kao i uvijek, a Mujović neka zapjeva - “Moj golube, moj golubeeee...”

Ne ulazeći u ono što će morati sud da rasplete, afera sa knjigom novopostavljenog dekana Pravnog fakulteta, donosi nešto zaista novo, čak i za crnogorske prilike. Očito da crnogorska klima pogoduje imaginaciji falsifikatora... Najednom, a svi se prave ludi, postoje dvije (različite) knjige sa istim imenom, godinom objavljivanja i kataloškim brojem. U najkraćem, i uprkos smiješnim opravdanjima i posredničkoj misiji dekanove supruge (Mujović je bio zauzet), imamo jasan falsifikat: neko čiji je to bio interes, kao istu objavio je knjigu bez djelova koje je beogradski profesor prepoznao kao svoje...

Da vidimo jedan mogući scenarij. Napišete knjigu. Ispostavi se da u knjizi postoje čitavi djelovi prepisani, plagirani iz tuđe knjige. Pred takvom neveselom stvarnošću, pred postupkom koji temeljno diskredituje autora, što vi uradite? Štampate novu (a istu) knjigu bez problematičnih djelova. Kako novu, a istu? Ako je ista, što će nova? A kako se može ista knjiga objaviti dva (ili više) puta? Heraklit nas je učio da u istu vodu ne možeš dva puta zagaziti. Ako nije moguće sa vodom, kako je moguće sa knjigom? To bi bila prevara u kojoj mora učestvovati još neko. Bibliotekar koji izdaje cip, koji katalogizuje knjigu, i ne samo on. Svi upućeni moraju se praviti da ne primjećuju problem. To je jedan od ključnih negativnih manira današnjeg crnogorskog društva. To što se mnogi prave da ne vide ništa... Mada, to je i ozbiljan biznis ovdje.

Tek u književnosti mogućnosti ovakvog metoda su neslućene. Zamislite - napiše kritičar negativan prikaz o knjizi crnogorskog pisca, i pomene, recimo - tri loše pjesme, sve navodeći tanke ili glupave stihove. Pjesnik ne budi lijen, odmah, sa istim kataloškim brojem, podrazumijeva se, štampa istu knjigu - bez te tri zlosrećne pjesme. Onda se oglasi, pokaže knjigu zainteresovanim novinarima i ustvrdi da je kritičar prevarant koji je njega kritičarski diskvalifikovao zbog pjesama koje ne postoje. I još tuži kritičara, podnoseći uredno sudiji primjerak knjige bez pjesama.

Činjenica da je ovakvo što moguće u Crnoj Gori govori mnogo o stanju u ovdašnjoj akademskoj zajednici, ali i o opštoj klimi u društvu. Znači da elementarni mehanizmi intelektualne radoznalosti i sumnje ne postoje. Ista knjiga koja postoji u više verzija, pisma koja ne postoje... Kada je sve ovo moguće zašto se čuditi premijeru koji vam se sprda sa golubom koji je negdje pao.

A da taj nesrećni golub umije da priča...

( Balša Brković )