Duge sjenke

Stari grijehovi imaju duge sjenke“, govorio je Herkul Poaro rješavajući misteriozne zločine, koje mu je povjerila Agata Kristi.

I zločini prema prostoru imaju duge sjenke, sve duže što je svjetlo zalazeće vlasti bliže horizontu.

Treba znati odakle je sve počelo, prije skoro dvije decenije.

Prvo, od likvidiranja institucija koje su obezbjeđivale da se planira integralno i u kontinuitetu. Republički zavod za urbanizam, regionalni zavodi u Pljevljima, Beranama, Nikšiću, Herceg Novom, kadrovski osposobljeni brojni opštinski zavodi za urbanizam. Pouzdane podatke i studije o društveno - ekonomskom razvoju, kao i ograničenjima, neophodne za izradu, praćenje, inoviranje i materijalizaciju prostornih i urbanističkih planova obezbjeđivali su Sekretarijat za društveno planiranje, Ekonomski institut, Služba društvenog knjigovodstva. Nije ovo nikakav žal za prošlim vremenima, ali jeste za principima planiranja koji su obezbjeđivali integrisanost prostornog, socijalnog i ekonomskog razvoja zajednice. Sada te principe, uglavnom, zamjenjuje puko nabrajanje načela planiranja (Čl. 5 Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata Sl. list CG 51/08; 34/11; 35/13). U praksi se nabrojana načela planiranja ili uopšte ne primjenjuju ili zanemaruju.

Drugo, u ime uklanjanja prepreka poslovanju (omiljena fraza državne administracije administracije: „sječa biznis barijera“) došlo je do uklanjanja ustavnih principa.

Svaki plan ima vrijednost zakona. Podjela na državna planska dokumenta i lokalna planska dokumenta ukazuje koja skupština donosi konkretni plan. Kao što postoje zakoni i opštinski propisi. Međutim, u Čl.47 Zakona o uređenju prostora sa neviđenom lakoćom, još uvijek bez posljedica, krši se temelno ustavno načelo podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Primijenjena je alhemija: Vlada je, efikasnosti radi preuzela i dio nadležnosti Skupštine. Naime detaljni prostorni plan i državnu studiju lokacije donosi Vlada. Povreda načela podjele vlasti je ozakonjena Zakonom o uređenju prostora. Koliko planskih dokumenata ove vrste i sa kakvim učincima su donešeni na Vladi, potrebno je utvrditi. Naravno i ko je profitirao od svakog konkretnog „javnog interesa“ ovoga tipa.

Treće, nastojanje da se utre put nesmetanom otimanju i zarobljavanju prostora se nastavlja. Recimo, u ime javnog interesa od vlasnika se, posebno je fokusirana Buljarica, praktično otima imovina da bi se dala - nekome koga Vlada izabere za strateškog partnera (ili „strateškog partnera“?). Zašto bi Vlada bila posrednik? Ili možda zastupnik nečijeg privatnog interesa?

Četvrto, štetne privatizacije kojima se degradirao prostor, ali i umanjuju ili sasvim nestaju razvojne šanse. U turizmu, zdravstvenom turizmu, poljoprivredi, infrastrukturi...

Turistička privreda Herceg Novog je privatizacijom uništena. Hotel Tamaris je pretvoren u parking (kao i hotel Galeb u Ulcinju!) plac. Hotel Plaža tavori, hotel Igalo se rekonstruiše i rekonstruiše, Institut Simo Milošević je obavijen nevjerovatnom misterijom, zašto je 56% dragocjenog državnog vlasništva prodato za 10,5 miliona i to u trenutku kada je Institut počeo da posluje pozitivno. Zašto nije napravljen partnerski aranžman sa norveškim zdravstvenim sistemom? Zna se da je postojala ozbiljna ponuda sa njihove strane. Sa „uspješnom“ privatizacijom Meljina i budzašto prodajom Instituta, izgubljene su razvojne šanse Crne Gore u oblasti zdravstvenog turizma.

Plavi horizonti se grade, pa se ne grade, pa su se investitori vratili iako nijesu odlazili. Hotel As u Perazića Dolu neće biti završen ni poslije trostrukog prekoračenja ugovorenog roka. Uz to se ispostavlja da su date garancije „strateškog partnera“ nenaplative (garancije koje štedro daje Vlada Crne Gore su naplative, a i naplaćene).

Peto, pitanje Solane je toliko nevjerovatno da ni sami sebi ne vjerujemo da je moguće učiniti bez odgovornosti toliko nepočinstava. Počev od mutne privatizacije. Zatim izgradnje mosta koji je projektovan (a plaćen iz javnih fondova) da se podiže, kako bi jahte mogle doći do zamišljenog (nadati se da će ostati na zamisli) turističkog kompleksa. Zatim stavljanje hipoteke na državno zemljište, radi kredita za privatnu firmu. Solanu, od državne politike “uređenja prostora“, spašavaju ambasadorka SR Njemačke, gospođa Gudrun Štajnaker, nevladine organizacije, formalne i neformalne grupe građana.

Odavno je svima jasno da je nelegalna gradnja - jako dobro usmjeravana od strane državne administracije. Takođe i prigodno instrumentalizovana u vrijeme izbora.

Prostorni plan obalnog područja i Prostorni plan područja Durmitora su, kako i treba u dramatičnoj završnici, potezi kojima treba skrenuti pažnju na optimističnu budućnost, kako se ne bi gledalo u stvarni, razarajući, učinak višegodišnje pogrešne politike u planiranju i korišćenju prostora.

Institut javnih rasprava se formalno provodi, suštinski ni pojedinac ni zajednica nemaju mogućnosti da se izbore i sačuvaju svoj prostor.

Jedna ličnost personifikuje kontinuitet grijehova prema prostoru Crne Gore. Aktuelni ministar Ministarstva održivog razvoja i turizma, u svom dugom, i dosljednom po destrukciji prostora, mandatu. Od poigravanja sa zakonima i njihovim prekrajanjima i prepravljanjima da se utre put nesmetanom otimanju i zarobljavanju prostora. Do nametanja omiljenih investitora, omiljenih obrađivača planova i omiljenih graditelja (naravno, sve striktno preko tendera!)

Trpanje u vreću toga što treba na brzinu ponijeti svojstveno je određenim vidovima „privređivanja“. Nije drugačije ni sa politikom planiranja po istom modelu i sa istom sviješću i namjerama. Sve bude jasno kasnije, kada se domaćin/građanin vrati i zatekne poharu, a ključeve je povjerio uvjeren u dobru namjeru onoga koga je pustio u kuću, ili na vlast.

( Jelisava Kalezić )