Šta da kažem

Često poslom i privatno putujem u strane zemlje. U posljednje me vrijeme ljudi pitaju što se događa u Hrvatskoj. Zašto? Zato što ili nemaju informacija ili su one oskudne. Strani mediji se slabo bave ovdašnjim događajima, promjenom vlasti, na primjer. Doduše, nešto se malo pročula peticija kulturnjaka zbog lika i djela novog ministra kulture, uglavnom u Francuskoj i na njemačkom govornom području. Ali kud bi došli kad bi izvještavali o svakom našem čudnom ministru?

Dakle, odgovoriti na postavljeno pitanje nije lako. Jer i kako tim strancima prepričati, zapravo opisati da se kod nas s promjenom vlasti potpuno promijenila atmosfera u zemlji? Još nisu promijenjeni zakoni niti su počele obećane reforme. Još ova Vlada nije pravo ni zavladala, valjda ne stigne. Ali teme o kojima se govori, polemike kao i način polemiziranja nedvojbeno već signaliziraju promjenu paradigme. Ako tu atmosferu želim ilustrirati prijetnjama intendantu Oliveru Frljiću, trebat ću prije objasniti zašto je baš on trn u oku. Ili recimo pokušati prepričati slučaj Aleksandre Zec i zašto se predstava o tom strašnom zločinu nad djetetom srpske nacionalnosti kod vladajućih smatra provokacijom. Ili ono što Milorad Pupovac kao predstavnik manjine doživljava na ulici i od političara. Poruka je jasna, neka ode tamo gdje neće biti ugrožen, zajedno s Mirjanom Rakić! Zatim, dvoumim se hoću li im priznati da se crnokošuljaši okupljaju usred bijelog dana na glavnom trgu, ma kako ih malo bilo. I da se pri tome malo tko, od policije do političara, osim civilnih udruga, ne užasne nad tim činom. Niti da gosti na skupu jedne parlamentarne stranke, čiji je predsjednik istovremeno i potpredsjednik parlamenta, pozdravljaju fašističkim pozdravom? Očito se to ne smatra Ustavom zabranjenim širenjem mržnje. Kao začin, dodajmo i slučaj cenzuru satire na HRT-u.

Ideološki progoni, povampirenje nacionalizma, rehabilitiranje ustaškog režima i NDH... Netko bi mogao pomisliti da im pričam o zbivanjima ratnih devedesetih. No možda to i nije daleko od istine - jer, sudeći po tipu aktivnosti i diskursu, kad nema vanjskog neprijatelja, postoji unutrašnji. A neprijatelj, zna se, nikada ne spava. Jedan od znakova autoritarne vlasti je aktiviranje tog famoznog unutarnjeg neprijatelja čija je jedina svrha širenje straha. Zatim se pomoću fikcionalnog neprijatelja narod (a ne građani) pretvara u skup jednomišljenika.

Ukratko, stranci nemaju pojma o najvažnijem programu nove Vlade, o preobrazbi vrijednosti u pravcu tradicionalnog, patrijarhalnog modela pod utjecajem Katoličke crkve - kao i o promjeni političkog modela koji se ubrzanim koracima kreće prema autoritarizmu. Puno više znaju o ukidanju demokratskih institucija u Poljskoj u cilju uspostavljanja monopola moći stranke Zakon i pravda. I Mađarska je pod povećalom. Zna se svaki Orbanov potez. Čovjek se gotovo uvrijeđeno pita - pa jesu li oni gori od nas? Ne, nisu, nego su samo veći pa su promjene kod njih važnije.

Sudbina malih zemalja je tužna, pogotovo u bespućima povijesne zbiljnosti. A sad vlada jedno takvo bespuće, takva je zbiljnost na djelu. Prijelomni moment u sudbini EU, koja je dovedena do ruba raspada na pitanju izbjeglica. Humanitarna katastrofa na grčko-makedonskoj granici. Problematična budućnost vlade kancelarke Angele Merkel, koja bi mogla utjecati na sudbinu Europe. Još do jučer gotovo ugašena ksenofobična populistička AFD - Alternativa za Njemačku postaje važna stranka od nedavnih lokalnih izbora, koja je na račun antiimigrantske retorike dobila ogroman postotak glasova. Naravno da je porast nacionalizma u Njemačkoj važniji od onog u Hrvatskoj. Tome treba dodati rat u Siriji i izbore u SAD, događaje koji su važni iako se ne dešavaju u Europi.

Ovaj nedostatak medijske pažnje zbog bespuća zbiljnosti u Europi dobra je vijest za novu vlast. Političari se očito više ne boje EU. Još prije nekoliko godina ekstremna desnica morala je biti mirna jer je Hrvatska bila na putu za Europu. Ivo Sanader je taj zadatak uspješno obavio. Sada, pod novim vodstvom i na vlasti, nema razloga da ne pokaže svoje pravo lice. Kako je Hrvatska u EU, nema nam se čime prijetiti. Kazna za neposlušne? Ukidanje fondova i smanjenje rejtinga. Ma koliko ozbiljne bile, ni jedna neće biti kazna zbog ograničenja slobode govora, nepoštovanja manjina, poticanja mržnje ili revizionizma povijesnih događaja... Koga briga za moral, koji je uostalom relativna stvar, i to ne samo u Hrvatskoj. Nema se čime prijetiti ni Poljskoj ni Mađarskoj, a kamoli Hrvatskoj.

Nakon što su izabrali na vlast stranke i koalicije s nadom da će napokon donijeti promjene poput novih radnih mjesta, građani još uvijek strpljivo čekaju. Sad već sa zebnjom, jer postaje sve jasnije da najavljene ekonomske i druge reforme nisu najvažniji cilj cijeloj Vladi. Dok se premijer bavi ekonomijom, HDZ-u je daleko više stalo napraviti ono što su i najavili: čistku u ime političkog jednoumlja. Progoni onih koji drugačije misle ili su na bilo koji način drugačiji svjedoče o tome. Ako građani i dalje ne vide koliko je to važno i sami ne nađu načina da se suprotstave čistki, bit će samo gore. Nitko drugi neće prati njihov prljavi veš.

(Jutarnji list)

( Slavenka Drakulić )