Vrijeme malina

Masakr u Srebrnici bio je najveći ratni zločin u Evropi posle 1945. Tribunal za ratne zločine UN u Hagu donio je presudu nad Radovanom Karadžićem, arhitektom „etničkih čišćenja“ u Bosni

Vrijeme bejaše za berbu maline, ali iz Kravica, gdje su najveća polja malina, tog dana ni jedna jedina korpa nije liferovana u hladnjaču. Maline bez hladnog lagerovanja ne mogu dugo da izdrže, posebno ne vrućinu, a u julu 1995. je bilo baš vrelo u Kravici i ostalim selima istočne Bosne. Zato je Jovan Nikolić, direktor „Udruženja poljoprivrednih zadruga Fakovića, Bratunca i Kravica“ bio zabrinut. Pošto niko na njegove telefonske pozive nije reagovao, predveče je sjeo u auto i odvezao se do Kravica, gdje zadruga ima dvije velike hale. Tamo Nikolić sreće jednog od svojih zemljoradnika sa puškom u ruci a odmah mu i biva jasno zašto iz Kravica tog dana ne liferuju maline: hale su pune leševa. Zemljoradnik veli da je bilo puškaranja, puno mrtvih ima. Iz jedne od hala se i dalje čuju pucnjevi.

Direktor Nikolić godinama potom priča kako je te večeri odmah krenuo nazad kući, ali da se sjutra zorom na put opet uputio. Jer, berba malina je jedna vrlo delikatna stvar, ne trpi odlaganja. U halama u Kravici je vidio slike užasa: „Tamo je ležalo puno leševa. Primijetio sam da se na kraju druge hale i dalje dešavaju strijeljanja i ljudi bivaju likvidirani.“ Žrtve su bili bosanski Muslimani iz Srebrnice. Oni su morali da zalegnu na pod, a ubice bi ih potom „vakcionisale“. Ko preživi prvi metak, dobijao je i „drugu vakcinu“. Ubice, koje su delile „vakcine“ su bili regruti Prve i Druge čete Policajske škole Jahorina kao i članovi Specijalnog bataljona policije Republike Srpske, sprskog dijela Bosne i Hercegovine. Koliko zatočenika je bilo u halama, nije poznato. U masovnim grobovima, u okolini, posle rata su pronađeni ostaci 1319 ljudi.

I dok je direktor Nikolić napolju raspravljao sa oficirima policije o tome kako da se berba malina nastavi, regruti su u halama ubijali posljednje preživele. „U grubim crtama je razvoj događaja u Kravici neupitan“, piše novinar Matijas Fink, autor rekonstrukcije najvećeg ratnog zločina u Evropi posle 1945, rada objavljenog 2015. na skoro 1000 strana te vrhunski napisan: „Srebrnica. Hronologija jednog genocida“. Tamo stoji da su 13. jula 1995. oko 17h hale zemljoradničke zadruge u Kravici već bile prenapučene kad je jednom od zatočenika uspjelo da od jednog policajca otme kalašnjikov i da ga upuca. Drugi policajac je na to zapucao po muškarcima u hali „a i svi ostali policajci u okolini su mu se pridružili i iz kalašnjikova pucali po muškarcima iz Srebrnice. Bacali su i ručne granate, sve dok ih je još bilo u dvije pune kašete.“

Podvukao se pod mrtve da bi preživio

Poslije su prešli na drugu halu. „Pošto su oko sat i po pucali po zatočenicima, policajci su prekinuli paljbu.“ Pojedinačni pucnjevi, koje je Nikolić sljedećeg jutra čuo dok je policajcima objašnjavao da se berba malina ne može prekidati kad kome padne na pamet, bile su „drugostepene vakcine“.

No, dva muškaraca su ipak preživjela. Podvukli su se pod mrtve i čekali, neoktriveni, pod leševima. Te noći, prije nego što su žrtve zatrpane po masovnim grobnicama, uspjeli su da se izvuku i pobjegnu, te nakon dana usiljenog marša dosegnu područja koja su kontrolisali Muslimani. Dvojica od ukupno devet muškaraca koji su dokazano stajali pred cijevima srpskih pušaka i blagovremenim zaleganjem uspjeli da prežive i strijeljanje i „drugostepenu vakcinaciju“. Od ove devetorice preteklih, kao i od manjeg broja dželata, koji su kasnije istinito svjedočili o svojim zločinima, potiče puno dragocjenih podataka za rekonstrukciju masakra Srebrničkog, klaonice koja je trajala više dana, punih masovnih streljanja na više mjesta u istočnoj Bosni.

„Dajte vode da pijemo pa nas poubijajte“

U svim njihovim pričama tema žedji se ponavlja kao lajtmotiv: „S vremena na vrijeme su nam u kantama donosili vodu...., a mi smo se za nju tukli, jer smo sjedjeli iza i nikako nismo do nje dolazili... svi smo bili veoma žedni“, izjavio je kasnije pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu jedan od onih dvojice preživelih. Isto se dešavalo i na ostalim stratištima. Na jednoj poljani pored sela Sandići bilo je satjerano više stotina Muslimana. Jedan preživjeli priča: „Jedan je molio za vodu... Na šta mu je jedan od vojnika čizmom u glavu ugazio a drugi potom isto otpozadi. Krvario je iz usta i nosa. Jedan od vojnika ga je zgrabio za potiljak, drugi za noge. Odvukli su ga 5-6 metara dalje i onda cijeli šanžer ispucali u njega.“

Na poljoprivrednom dobru Banjevo, angažovanom na svinjogoju, takođe je došlo do masakra nad Muslimanima, prethodno zarobljenim u Srebrnici. Dvojica preživješe. Jedan od njih priča: „Iz naše kolone je neko molio: 'Dajte vode da pijemo, pa nas posle poubijajte.' I neki od egsekutora je posle potvrdio da je posljednja želja puno žrtava bila da ne budu žedni strijeljani. Brana Crveni Mulj - jer sadrži otrovni, crveni otpad iz tamošnje fabrike aluminijuma - takođe je bila mjesto masovnih streljanja. „Neki su zavapili: „Dajte nam makar malo vode pa nas onda ubijte!“ Bilo mi je stvarno žao da umrem žedan“, sjeća se jedini preživjeli sa ovog gubilišta.

Pasti krvnicima u ruke

Drugi lajtmotiv je razmišljanje žrtava o preostalom vremenu za život: „Stojiš i misliš: živjeću još samo koju sekundu“, kaže jedan svjedok, a drugi: „Shvatio sam, život mi traje još samo nekoliko sekundi“. Treći: „Pokušavao sam, kao i svi drugi, da se sakrijem među ostale ljude. Prosto sam želio da sekundu-dvije duže živim.“. Koliko je ubijenih u posljednjim sekundama mislilo da su im to posljednje?

Srebrnički masakar se nije dešavao samo u Srebrnici. Ovu enklavu bosanskih muslimana na istoku Bosne, koji je bio skoro cio pod srpskom kontrolom, 11. jula 1995. su osvojile trupe bosansko-srpskog generala Ratka Mladića. Nekoliko hiljada Muslimana je palo Mladićevim vojnicima u ruke, ali većina je pobjegla u okolna brda, u nadi da će moći da se probiju do linija trupa muslimanske vlade.

Hvatati i ubijati Muslimane

Za žene i djecu se bosanski Srbi nisu interesovali, ali su itekako željeli da spriječe da odbjegli, vojno sposobni muslimanski muškarci prežive. Srebrničkom masakru bukvlano je prethodio lov, koji je trajao danima. Pred Haškim tribunalom su se čuli snimci uhvaćenih razgovora, koji nude duboku spoznaju o dešavanja u danima po padu navodne „UN - Zaštićene zone“ Srebrenica. Srpski oficiri o svojim žrtvama pričaju kao o „Turcima“, a kad sumnjaju da im veze prisluškuju o „paketima“.

J.: Gospodine Generale, za Vašu informaciju: imam novosti o Turcima.

Z.: Šta?

J: Razbijeni su u predjelu Velja Glava, a sad se jedna ogromna grupa kreće prema Drini. Grupa je ogromna, nevjerovatno velika.

Z.: Kolika je grupa?

J.: Ogromna, i ne mogu da vjerujem koliko ih ima, vele... hiljade.“

Iza srpskih linija se posle 11. jula stvarno kreću hiljade Muslimana, koji su uspjeli da pobjegnu iz Srebrenice. Pošto je većina srpskih vojnika bila vezana na drugim frontovima, na početku su Srbi na istoku Bosne imali velike teškoće da sastave dovoljno jedinica koje bi ove Muslimane uhvatile i ubile.

To biva jasno iz jednog prisluškivanog razgovora između dva srpska oficira, koji je vođen 15. jula u 10h:

B.: Treba mi 15-20 ljudi... ne mogu drugačije.

K.: Ljubo, ovo nije sigurna veza.

B.: Znam, znam.

K.: Vidjeću što mogu da učinim...

B.: Ali ja nemam nikoga. Da imam, ne bih već treći dan moljakao.

K.: Pitaj Blagojevića, uzmi njegove Crvene Beretke.

B.: Nisu oni tu. Samo četvorica. Ostali su otišli, jebi ga, nisu više tu... momci, ja ne znam što da radim... Imam još 3500 paketa, koje moram da podijelim, a stvarno ne znam kako.

K: Sranje, vidjeću što se može učiniti.

Pod datumom 18. jul jedan oficir piše u svom izvještaju za komandu Drinskog korpusa armije bosanskih Srba: „U posljednjih nekoliko dana je okrug Zvornik preplavljen srebreničkim Turcima. Ne mogu da shvatim da je neko 3000 vojno sposobnih Turaka ovde doveo i smjestio po školama, dok po šumama ima još izbjeglih 7000 Turaka.“ Još na jutro 23. jula, više od deset dana po padu Srebrnice, vodi se među dva srbska oficira sljedeći dijalog:

C.: Šta ima novo preko?

P.: Bre, i dalje fatamo Turke. Imam par zarobljenih, par ranjenih a ja ne znam što ću sa njima i đe da ih šiljem.

C: Ni ja....

Znakovito je da su Muslimani, kojima je uspjelo da pobjegnu preko Drine, u Srbiji Slobodana Miloševića bili bezbjedni – što je vrlo nerviralo vrh armije bosanskih Srba. Drugog avgusta jedan general bosanskih Srba naređuje svom potpukovniku da sa sopstvenim ljudima uđe u Srbiju i vrati utekle Muslimane.

K.: Hoću da mi Turke ovdje vratiš. Je l' ti to jasno, čovječe?

P.: Bre jasno mi je, ali šta ako mi ih ne budu dali?

K.: Kako to misliš, ako ti ih ne budu dali?

P.: Ali oni mi ih bre neće dati.

K.: Ali čovječe, to su naši Turci !

Kulminacija najavljene politike

To što je u julu 1995. godine dešavalo u Srebrenici, bila je kulminacija jedne politike, koju je vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić svako malo najavljivao još od 1991. Bosanski Muslimani, relativna većina stanovništva Bosne i Hercegovine, okupili su se oko Alije Izetbegovića, koji je htio da ovu republiku Jugoslavije učini nezavisnom. No, Srbi su htjeli da i dalje žive u jednoj državi sa Beogradom – a i imali su najviše oružja te kontrolisali JNA, koja je odavno bila srbicifirana. Dvanaestog oktobra 1991. Karadžić je o stremljenju ka nezavisnosti bosanskih Muslimana izgovorio sljedeće: „Oni nisu baš čitavi u glavi. Stvarno ne znam. Moram sa njima otvoreno da razgovaram: ljudi, ne igrajte se, u Bosni ima 300-400.000 Srba pod oružjem, uz to i armija, naoružanje i sve tako. Da l' stvarno vjerujete da možete tek tako da odete, kao Hrvatska?“

Tri dana potom je Karadžić, na posljednjoj zajedničkoj sjednici bosanskog parlamenta u Sarajevu, rekao Aliji Izetbegoviću: „Vi hoćete da Bosnu i Hercegovinu povedete na isti put, kojim su krenule Slovenija i Hrvatska: na put u pakao i patnju. Ne računajte na to da nećete Bosnu uvesti u pakao, a muslimanski narod možda i istražiti, jer Muslimani ne mogu da se brane ako dođe do rata.....Kako ćete Vi spriječiti da svaki u Bosni i Hercegovini ne bude ubijen?“

Mladiću prebacuje odgovornost za masovna ubistva

Poslije ovog govora Srbi su, pod Karadžićevim vođstvom, izašli iz parlamenta. Bosna više nije postojala kao politička jedinica, a Karadžić je blagoizvolio da ga izaberu za predsjednika „bosanske srpske republike“. U maju 2012, kad je počeo rat, izdao je direktivu o „6 strateških ciljeva“ za Srbe u Bosni. Treći je glasio „eliminacija Drine kao granice između naroda“. Drina, koja Srbiju dijeli od Bosne, nije smjela više biti granična rijeka a na obje obale su trebali živjeti isključivo Srbi. Što je značilo: svi ostali moraju biti ili poubijani ili protjerani. I tako je, u proljeće 1992, jedan istočno-bosanski grad za drugim, jedno sjelo za drugim, „etnički čišćeno“. Jedan dio muslimanskog stanovništva je bio smaknut, drugom je bio dopušten bijeg. Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Foča, Višegrad: bosanski gradovi na Drini, perle u krvavom lancu sna o Velikoj Srbiji.

Srebrenica je bila jednimo mjesto u kom se formirao odlučni otpor. Pod vođstvom beskrupuloznog i čak prema sopstvenim ljudima groznog policajca Nasera Orića, uspjela je odbrana mjesta, ukotvljenog u dolini, kao i okoline. Više od tri godine Srebrenica je izdržavala pod opsadom, čak bila proglašena za „UN zaštićenu zonu“. Plavi šljemovi, za početak iz Kanade potom iz Holandije, trebali su da joj garantuju bezbjednost. Ali, od marta 1995. vođstvo bosanskih Srba pripremalo je finalni udarac protiv Srebrenice. U svojoj „Direktivi Nr.7“ Karadžić zaključuje da Zapad pokušava da ojača Muslimane i Hrvate ne bi li oslabio srpski odbrambeni potencijal. Stoga armija bosanskih Srba mora hitro da prodre u neprijateljsku teritoriju i tamo „razbije i uništi“ protivničke snage te time„svijet prisili da prizna aktuelnu situaciju na terenu i okonča rat.“Što se tiče Srebrenice: svakodnevnim napadima „stvoriti neizdržive uslove totalne nesigurnosti koji neće dopustiti mogućnost dalje egzistencije i budućeg života“.

O nekom masakru u „Direktivi Nr.7“ nema ni riječi. Karadžić, koji niječe službenu cifru od 8000 strijeljanih, ali istovemeno ne poriče činjenicu masovnog ubistva kao takvog, krivicu prebacuje na svog generala Mladića, koji je, po njemu, radio na svoju ruku. Matijas Fink zaključuje: „Ne može se konkretno, na dan i uru, utvrditi kad je masovno ubistvo nad Srebrenicom postalo stvar komande bosansko-srpske vojske.“ No, jasno je šta se potom desilo. Holandski Plavi šljemovi, koji su uzalud tražili vazdušnu potporu NATO snaga, a i inače se nisu miješali u dešavanja, svečano su se povukli iz Srebrnice. „U tom regionu nema više posla za nas, jer je tamo prisutna samo jedna partija“, kazao je general Kornelius Nikolaj. Vrlo je usput bio srećan što njegovi vojnici „sada mogu doma, jer su to i zaslužili.“ Kad su holandske trupe ostavile za sobom ratom raspolućenu Bosnu i dohvatile se Zagreba, organizovano je veliko slavlje. Prestolonasljednik, princ Viljem-leksander, i premjer Vim Kok došli su da pozdrave svoje vojnike, sletio je čak i vaskoliki vojni orkestar, koji je svirao: „It‘s a long way to Tipperary“. Potom je pala duga noć.

Autor je politički korespodent FAZ za Rumelijske zemlje sa sjedištem u Atini

(Frankfurter Allgemeine Zeitung - FAZ)

Prevod: Mirko Vuletić

( Mihael Martens )