Egzistencijalne teme i tako to

Konačno je došla na red i ta tema. Gdje se naš prvi ministar šiša? Ko ga šiša? U čije ruke stavlja svoju dragocjenu glavu i kome povjerava svoj imidž? Par ekselans egzistencijalna tema za većinu građana Crne Gore.

Nekako baš tih dana, kada se premijer šišao uz pomoć ličnog obezbjeđenja, potrefilo se da smo preko TV prijemnika gledali kako policija uredno odnosi radnike ispred kapije „Boksita”. Baš tog istog dana gledali smo kako radnike ispred bivšeg „Duvanskog“ razgoni privatno obezbjeđenje.

Radnici obiju propalih firmi tražili su da im se isplati nihovo, njihov zarađeni novac, a građani u centru Podgorice tražili su da se parkiraju tamo gdje je propisano, na javnom parkingu, dok se Milo šiša. Ni jedni ni drugi nijesu dobili ono što su tražili. Ko šiša radnike, ko šiša građane. Slučaj premijerovog šišanja je paradigma stanja u državi Crnoj Gori.

Riječ je o tome da smo postali rezistentni na nepravdu. Jednostavno, prestala je da nas se tiče. I dotiče. Postali smo kao društvo imuni na nepravdu i nemaštinu koju ona prozrokuje u društvu. Ova gospoda koja se šiša uz pomoć obezbjeđenja i razgoni nezadovoljne radnike, nekako nas je ubijedila vremenom da je sramota biti siromašan.

Stigmatizovali su tim siromaštvom veći dio svog naroda, pa sada idemo tako obilježeni kao parije u Indiji. I prosto im bilo to. Međutim, pokazivanje narodu njihovim primjerima da je dozvoljeno lagati i krasti samo da bi se domogli materijalnog bogatstva i kvazi ugleda u društvu - e to je vrhunac cinizma, svojevrsnog makijevilizma! Nama građanima vještački je nametnuta po DPS-u vrhunska društvena vrijednost.

Biti materijalno bogat i imati lično obezbjeđenje. U ovom njihovom društvenom postulatu, koji su nam uspješno prodali, nije važno da li to bogatstvo koje stiču preko noći ima iza sebe neko znanje, neke druge vrijednosti koje bi omogućile blagostanje i sreću širem krugu ljudi. Ne. Sirovo materijalno bogatstvo zarad koga vrijedi žrtvovati ljude.

Da ja sad ne ispadam kao kakva ljubomorna zadušna baba koja se lakomi na frizera i društveni frizeraj ili da sam možda opsjednut i zaposjednut njegovim likom reći ću i ovo: lično nemam problem sa tuđim avionima, kamionima, vilama i jahtama. Ravnodušan sam prema tuđem bogatstvu. Jedino imam problem što nijesam vakcinisan protiv društvene nepravde i imam ludu ideju da ovdje gdje živim i radim može biti ipak bolje. Zbog toga i sve ovo.

Autor je predsjednik podgoričkog odbora Sindikata prosvjete

( Slobodan Savović )