Puno je ćutanja

Puno je ćutanja koje treba prekinuti - Odri Lorde

Mojoj majci su talijanski fašisti zapalili kuću u drugom ratu. Umrla je, nije oprostila. Dugo sam vodila mučne razgovore sa njom jer je tu činjenicu pominjala kad treba i ne treba, u mom odrastanju, bilo kojom prigodom, sve do dogmatskog odnosa da čak ni RAI nije dugo gledala. Bila je neumorna u pominjanju rata. To njeno ponašanje i unutrašnji doživljaj u potpunosti sam negirala, iako je od kraja rata 1945. do mog rođenja prošlo je svega 18 godina. Onda smo ratovali 90-ih, palili krali i ubijali što se stiglo sa jasnom mržnjom prema drugačijem, sočno začinjenom vjerskim solima. Ona je umrla rukom crnogorskog tranzicionog zdravstva, nedodirljivih čija odgovornost nikada nije prozvana, nesretna što se rat i zločin ponovio. Taj nas je događaj porodično dotukao kao i oni prije tog. Familija rasuta, sve granice zatvorene, izbjegličke godine moje sestre, nemogućnost zaposlenja, gubitak egzistencije i najboljih godina.

Političare pominjem odlukom, samo da se izvedu pred sud. Incidentna je situacija naći se na okruglom stolu na kojem o pomirenju u regionu treba da daju odgovor oni koji su uključeni u ratna dešavanja, podržavatelji i saučesnici. Otvorila je moja sjećanja. Njihova neutvrđena odgovornost pokrenula je moj bijes i tugu u istom trenu. Mislila sam na R. na S. na J. na S. na M. na B. na C. Na sve traumatizovane žene i njihovu djecu, sekundarnu viktimizaciju preživjelih… Neka mi oproste one koje nisam pomenula, a preživjele su zločine i stradanja, smrti u svojim kućama na najstrašnije načine, ubijanja uništenja, genocid, zločin protiv čovječnosti, ratna silovanja i sve ono što poznaje pravo.

Mnogo je ćutanja i previše negiranja. Mislila sam - evo nekih od tih ljudi, iz 90-ih, koji su bili uključeni u događaje. Evo nas svih sa prebrojavanjem u sebi na kojoj strani smo bili i zašto? I mislila sam - pred vama moramo stajati, ali prije svega zbog istine koju moramo priznati i odgovornosti koja mora da se utvrdi. Vaš život traži pravdu i priznanje kako bi se trauma mogla otvoriti i secirati. Priznavanje zločina počinjenog u naše ime, priznanjem zločina. Važno je priznati BOL i traumu, za izgubljenim, za mjestom, za mogućnoću da se živi bez uzdaha, zbog pokušaja da se normalizuje buduće vrijeme. Važna je odgovornost utvrđena i donesena presuda. Tada zločin postaje zločin, a ne naslijeđe. Prestaje da bude laž i obmana odbrane u ime višeg cilja. Političari iz 90-ih još imaju moć da negiraju, traže da se o tome ne govori, da se, navodno, ne bi uznemirila zajednica. Poriču značaj politike sjećanja koja predstavlja čin postavljenja ploče na centre bezbjednosti odakle su napravedno u smrt odvođeni ljudi, da bi opominjala buduće… Da bi nam se komšije vratile. To je primjer drugačiji od spomenika svima. U našem ratu zna se ko je bio ubica, a ko je bio žrtva. Treba da nas uznemirava kada uz ubijenog, spomenik predstavlja i ubicu. Srđan Aleksić je izgubio život jer je to znao.

Dva su događaja prećutana u javnosti. Selektivno izabrana informacija ukazuje na plan koji nas uvodi u odbranu samo jedne strane. Druga je neprijatelj. Opet je bol i trauma koja nema svog racionalnog pomagača (uslov je onaj proces utvrđivanja i priznanja odgovornosti), magnetnom brzinom rasplamsala bijes do uništavanja, koji kada ga naknadno sebi pokušamo objasniti, jedino staje u rečenicu: „To nisam više bio/la Ja“. Pregrijana ćutanjem, bezglasna lična i kolektivna bol nas naoružava za ukidanje dobrobiti i svoje i onog do nas. Zato moramo govoriti, zato moram prekinuti naše nacionalne i vjerske lidere, vlast i opoziciju u ovom kupleraju koji nam svakodnevno serviraju, očekujući da ima infuzijama naše krvi dajemo moć. Moramo te popove koji po trgovima govore političke diskurse, inicirani vlastima ili opozicijom, vratiti u crkvena dvorišta, lidere privesti pravu, politike razotkriti, jer od nas prave simboličke i konkretne ubice. Miting Vojislava Šešelja u Beogradu nije ništa drugo do pokušaj čovjeka, koji je vin za devedesete i izbjegava pravdu, da angažuje biračko tijelo da mu se vrati pozicija iz koje može da oduzima mladima šansu da sa ponosom a ne stidom pominju prostor iz kojeg dolaze ili djeluju. Presude u Hagu su zbog toga otrežnjujuće kada se izađe napolje, ali one to moraju biti i ovdje. Miting dijela opozicije u Podgorici ima svoje temelje u istoj prošlosti, sa istim šinjelima. I zlo se ponavlja u velikim i malim koracima. Pop je govorio uz Karadžićevu i Mladićevu sjenku i šinjel. Tu su i dalje oni čije politike i saučesništva je zapravo trebalo da budu osuđeni i lustrirani, a ne da im se daje legitimitet da u javnosti djeluju.

Neslaganjem sa ulaskom CG u NATO legitiman je politički stav, kojeg mogu da podržim. Međutim, hipotetički, da sam se zatekla na trgu i da mi je svešteno lice uputilo političku poruku, legitimisala bih nesuočenu zločinačku prošlost, bila bih prozvana za rusofilku i proglašena neprijateljicom u Crnoj Gori. I obrnuto, ukoliko bih bila na skupu na kojem se većim dijelom nalaze oni koji se zalažu za ulazak u NATO - dobila bih po repu od druge strane, bila protiv žrtava u Murinu, iako nisam od onih koji su izostali da puste sirenu za upozorenje. I sve u krug - neprijatelji i prijatelji. Danas se zbog neutvrđenih odgovornosti svih političkih elita, i onih manje elitnih ali jednako ubojitih, navodno ne može biti protiv NATO-politike i protiv politike koju vodi Rusija. Zato što su nam političari ponovo zauzeli prvi red. Natjerali kolone izbjeglica, forsirajući politiku granica i zatavarajući prava na život, u rupe i vodene grobnice. Krečili su i prekrečili i kreče sve svoje jazbine iz kojih s vremena na vrijeme ispadne poneki kostur, dok im mi dajemo mogućnost da to rade. Ono što je ostalo zlokobno od mog vremena u kojem mi je majka govorila o zapaljenoj kući do današnjeg dana jeste rezultat da mladi, zbog politika i politike u obrazovanju, štite svako svojeg dželata. U međuvremenu pojedini su, ipak, osuđeni tako da nije tako lako reći da je zločinac heroj. Možda je to jedina važna činjenica presude izrečene prije neki dan u Hagu. Govoriti.

( Ervina Dabižinović )