Melba Eskobar za "Vijesti": Sve tajne Bogote...

„Salon tajni“ roman kolumbijske spisateljice Melbe Eskobar na naobičan način prikazuje savremeno kolumbijsko društvo. Karen je jedna od najpopularnijih kozmetičarki u najživopisnijem okrugu Bogote, ali njena uloga daleko nadilazi umjetnost manikira i vrućeg voska. Njeni klijenti joj odaju svoje najintimnije tajne. Mala masaža prije depiliranja... i Karen uči sve o njihovim implantatima, vikendima u Majamiju, razvodima ili ljubavnim nevoljama. Jedno kišno popodne, tinejdžerka ulazi u salon - u školskoj je uniformi i jako se osjeća na alkohol: Sabrina mora biti besprijekorna za posebnu priliku. Ali, sutradan je pronađena mrtva. Karen je posljednja osoba koja ju je vidjela živu. Kome se Sabrina pridružila te noći? O čemu su razgovarale ove dvije mlade žene na ovom posljednjem sastanku? Ova pitanja pokreću radnju romana „Salon tajni“, koji je nedavno objavljen u izdanju Vulkana.

Melba Eskobar rođena je 1976. godine u Kolumbiji. Piše kolumne za kolumbijske novine El Espectador i El Pais. Njen roman „Salon tajni“ bio je 2016. godine izabran kao jedna od najboljih knjiga u okviru Kolumbijske nacionalne književne nagrade. Melba živi u Bogoti i vrijeme provodi baveći se novinarstvom i književnošću.

Čitajući Vašu knjigu “Salon tajni”, sjetio sam se ideje o postojanju “ženskoga pisma”, ili “ženskog rukopisa”. Naime, u ovoj vašoj knjizi prepoznatljiva su razmišljanja koja mogu pripadati samo ženi, ali onoj maštovitoj i veoma obrazovanoj. Kakvo je vaše mišljenje o ovoj vrsti podjele, odnosno, koliko su u Kolumbiji, prisutni termini: muško pismo, žensko pismo. Muški roman, ženski roman?

- Narator je žena koja je provela teško vrijeme, vraća se iz Francuske, gdje je živjela nekoliko godina. Sada vidi koliko je normalizovana ova narko estetika za žene, i koliko često postajemo žrtve, kao i saveznici ove “predatorske logike”: svi pokušavaju da dobiju ono što mogu usred haosa, korupcije i neprijateljstva. Željela sam da govorim o kolumbijskom društvu ženskim glasom, jer mislim da to pruža čitavom “narko pripovijedanju” - tako modernom u današnjim danima - potpuno novu perspektivu. Žena koja živi u muškom svijetu, govori privatnim, intimnim tonom i govori kako je živjeti u zemlji koja se potpuno promijenila s kartelima droge i još uvijek se pamti kao “Eskobarova domovina”. Odnos prema ljubavi i mržnji koji ona ima sa Kolumbijom, vjerovatno je isti kao što sam ga i ja iskusila. Pisanje “Salona tajni” bila je svojevrsna katarza, možda zato zvuči kao ispovijest.

Nokti, usne, obrve. Vosak, pinceta, konac. Česti su termini u vašoj knjizi “Salon tajni”. Šta Vas je motivisalo da napišete knjigu o kući iz koje žene izlaze mnogo ljepše i zadovoljnije, dopadljivije nego što u nju ulaze?

- Vjerujem da je cijeli roman o jednoj vrsti maskarade. O društvu u kome je novac često jednak moći i kupovini ljepote. Neke od žena koje ulaze u „Salon tajni“ vide ovu jednačinu prilično jasno. Neke druge samo pokušavaju da izgledaju bolje, ali u većini slučajeva žene u “Salonu tajni” prate neke kodekse i pravila kako bi napredovale. One igraju ulogu koju nijesu izabrale. Pratiti neke vrlo specifične standarde ljepote je dio zahtjevne uloge.

Vaša glavna junakinja Karen, je po mnogo čemu vrlo neobična osoba. Ona nije samo vrhunska kozmetičarka koja radi u luksuznom salonu ljepote smještenom u elitnom dijelu grada Bogote, već je u neku ruku i psihoterapeut. Klijenti joj povjeravaju svoje najintimnije tajne, a ona im daje savjete i dijeli riječi utjehe. Kako je teklo stvaranje ovog lika?

- Ja sam zapravo srela nekoga ko je inspirisao lik Karen. Bila je lijepa, naivna, katolikinja, mlada i lijepa karibska žena baš kao i Karen. Srećom, imala je mnogo bolji ishod od Karen, fiktivnog lika. U Kolumbiji se često susrećemo sa ovakvom vrstom odnosa, jer žene ponekad imaju kozmetičara tokom cijelog života, nekoga ko je takođe ispovjednik, saučesnik, terapeut, saosjećajan slušalac koji zna mnogo o tajnama, strahovima i željama svojih klijenata.

Ko je tajanstvena tinejdžerka koja jednog kišnog popodneva dolazi kod Karen u salon za tretman?

- Sabrina. Djevojka ima isto ime kao i lutka s kojom sam se igrala kao dijete. Lijepa, plava, kovrdžava lutka sa plavim očima. Ova bespomoćna tinejdžerka sa imenom lutke će naći smrt u očajničkoj potrazi za ljubavlju.

Sjutradan, ta je tinejdžerka pronađena mrtva. Tog trenutka počinje zaplet priče poput onog kakvog je svojevremeno umjela da osmisli samo Agata Kristi. Karen je bila posljednja osoba koja je tu djevojku vidjela živu. Da li je motiv ove priče bio neki istiniti događaj?

- Čitav roman je šarenilo stvarnih događaja koji su se dogodili u Kolumbiji tokom 2012-2014. Morala sam pročitati mnogo novina dok sam izgradila zaplet. Nažalost, seksualno zlostavljanje i nasilna Sabrinina smrt zasniva se na stvarnim događajima.

Obično se kaže da čovjek, ako hoće da na lak način sazna šta se radi i šta se priča u njegovom gradu, neka ode u frizerski salon u vrijeme kad je u njemu najveća gužva. Neka sjedi i neka sluša pa će čuti sve što ga interesuje. Zbog čega ste vi, kao glavno mjesto radnje svoga romana, odabrali upravo kozmetički, odnosno frizerski salon?

- Mislim da je tvrdnja potpuno tačna. To je jedan od razloga zašto sam izabrala salon ljepote: jer to mjesto je epicentar za tračeve i povjerenje među ženama, koje su glavne junakinje ove priče. I zato što se radi o isključivo ženskom svijetu, mikrokosmosu sa svojim sopstvenim pravilima, gdje ga možemo čuti i vidjeti iz intimne perspektive. Neke žene dolaze u Kareninu kabinu, svlače se i pričaju dok ih masiraju pod prigušenim svjetlima. Atmosfera, situacija, sve jača intimnost.

Majka ubijene djevojke očajnički pokušava da otkrije šta kozmetičarka zna, posebno ju je interesovalo - sa kim je njena ćerka trebalo da se susretne?

- To je tačno. Zato što je Karen posljednja osoba koja ju je videla, vidjela Sabrinu, prije nego što je otišla na sastanak. Ona neće izaći živa.

Šta nam možete reći o vašoj prvoj knjizi za djecu „Džoni i more“?

- „Džoni i more“ je avantura djeteta koje ide sa majkom da posjeti izgubljeno ostrvo na Karibima. To je ujedno i zaplet o „doživljavanju zrelosti“ jer dijete je prisiljeno da sazri u divljini gdje upoznaje mornara koji će ga naučiti velikoj lekciji. Pretpostavljam da u različitim životnim fazama živimo ove cikluse „sazrijevanja“ u kojima možemo osjetiti promjenu kože. Nekako mi se desilo da ono što se dešava dječaku priče u tom trenutku, da se i meni desi. Nijesam namjeravala da napišem „knjigu za djecu“, samo sam napisala priču s dječakom kao protagonistom. Mislim da je književnost samo jedna.

Zašto mali Pedro od svega drugog najviše želi da vidi more? Da li zato što je grad Bogota smješten na 2.640 metra nadmorske visine ili zato što se roman bavi pričom o piratima, a pirati su na moru, a ne u planini?

- Da. Kada živite visoko na Andima, čeznete da vidite more.

Pišete kolumne za kolumbijske novine El Espectador i El Pais. Koliko Vam višegodišnje novinarsko iskustvo koristi u pisanju književnih djela?

- Pisanje „Salona tajni“ oduzelo mi je tri godine pored istraživanja, planiranja i pisanja. Moja naredna knjiga „Žena koja je sama razgovarala“ oduzela mi je dvije godine i oko četiri mjeseca sam posvetila novinarskom istraživanju.

Da li biste mi rekli jedan od svojih snova?“

Vaš roman„Salon tajni“ izabran je za najbolju knjigu u 2016. od strane kolumbijske nacionalne književne nagrade. Šta za Vas znači ovo književno priznanje?

- To je nacionalni izbor najboljih knjiga godine. Počašćena sam što je “Salon tajni” bio na toj listi. Vjerujem da kolumbijska književnost prolazi kroz zdrav trenutak i ovakva selekcija stimuliše lokalno stvaranje i vidljivost.

Vaš prvi dokumentarni film „Bogotski snovi, grad za djecu“ je dokumentarac. U ovim razgovorima sa djecom, kojih je bilo preko trista, i sa brojnim fotografijama, otkrivate dječje strahove, želje, potrebe i uspomene. Šta Vas je navelo da napravite ovako značajan i višeslojni portret najmlađe generacije u Bogoti?

- To je urađeno kao dokumentarac, jer je to kompilacija svjedočanstava djece, ali rezultat je knjiga, a ne film. Ideja je bila da se napravi mapa grada u kojoj se nalaze dječji portreti i priče o njihovim snovima. Samo sam htjela da postavim pitanja „Koji je vaš san?“ i „Da li biste mi rekli jedan od svojih snova?“ i vidim šta će se dogoditi. Takođe sam bila znatiželjna da vidim kako se odgovori mijenjaju u odnosu na gradsku lokaciju.

( Vujica Ognjenović )