Đukanovićeva strategija za pripajanje Srpske

Premijer Crne Gore Milo Đukanović nastojao je 1993. da ubijedi lidere srpskih teritorija da pristanu na formiranje zajedničke države Bosne i Hercegovine, na čemu su insistirale velike sile, jer je smatrao da će se vremenom stvoriti uslovi da se Republika Srpska pripoji Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj Krajini.

To se može zaključiti iz stenograma sa sjednice Savjeta za usaglašavanje stavova o državnoj politici SR Jugoslavije održane 9. januara 1993, a kojoj su, između ostalih, prisustvovali i predsjednici SRJ Dobrica Ćosić, Srbije Slobodan Milošević, Crne Gore Momir Bulatović, Republike Srpske Radovan Karadžić, Skupštine Republike Srpske Momčilo Krajišnik i komandant Vojske Republike Srpske general Ratko Mladić.

“U državotvornom smislu u BiH imamo gotovo optimalan rezultat. Kada kažem ‘gotovo optimalan rezultat’, onda valjda nije sporno da smo zadovoljni teritorijama koje tamo držimo. Gotovo je optimalan zbog toga što još nismo realizovali onaj krajnji cilj - da to postane sastavni dio zajedničke države”, kazao je tada prosrpski orijentisani premijer na sjednici.

Đukanović je smatrao da bi u tom periodu trebalo raditi na vraćanju te teritorije u stanje mira, osloboditi SR Jugoslaviju izolacije i zatim stvarati uslove za integracije teritorija u zajedničku državu.

Po premijeru, trebalo je pristati na formiranje BiH jer je bio apsolutno siguran da ona nema perspektivu.

Bio je, međutim, ubijeđen da do intervencije velikih sila neće doći jer je efekat sankcija bio dovoljno snažan.

“Ukoliko imaju i trunku pameti, ljudi koji su nas ovako stisli sankcijama i ne pomišljaju na vojnu intervenciju u SRJ zato što to - prema mojim saznanjima - uopšte nije neophodno, jer za šest mjeseci će postići iste efekte kao da su i vojno intervenisali. Mi smo ekonomski i socijalno na koljenima, a za šest mjeseci ćemo potpuno posrnuti”, požalio se.

Međunarodne sankcije SR Jugoslaviji su uvedene maja 1992. zbog učešća Srbije i Crne Gore u ratu u BiH. One će zvanično biti ukinute početkom oktobra 1996.

Diplomatski krugovi u Ženevi su u tom periodu upozorili srpsku stranu da međunarodna zajednica neće prihvatiti status "države u državi" u BiH, da se mora izvršiti znatno povlačenje srpskih snaga sa određenih prostora i omogući vraćanje izbjeglog stanovništva u mjesta gdje je izvršeno etničko čišćenje, i da se mora shvatiti da provincije u BiH ne čine pravne subjekte u međunarodnom pravom smislu.

Sastanak Savjeta održan je uoči pregovora na kojima se razmatrao mirovni plan Vens-Oven, koji je nosio ime po specijalnom izaslaniku Ujedinjenih nacija Sajrusu Vensu i predstavniku Evropske zajednice Dejvidu Ovenu.

Prema tom planu, BiH bi bila podijeljena na 10 kantona i to je bio posljednji mirovni plan koji je trebalo da sačuva jedinstvenu BiH, ostali predlozi su nudili njenu podjelu. Plan je, međutim, propao.

Kritike na račun podrške Crne Gore

Na istom sastanku 1993. predsjednik Vlade Republike Srpska Krajina Zdravko Zečević optužio je tadašnje rukovodstvo Crne Gore da nije dovoljno zainteresovano za dešavanja na spornim teritorijama.

Međutim, predsjednik Crne Gore Momir Bulatović odgovorio je Zečeviću da je stekao pogrešan utisak i da je zvanična Podgorica veoma zainteresovana za situaciju.

“Crna Gora je voljom svojih građana, iz perioda kada nije bila pod sankcijama, ušla u sankcije i želi da održi SRJ”, kazao je.

Bulatović je naveo i da se na Crnu Goru vrši veliki pritisak.

“Dnevno informišem Ćosića i Miloševića koliki se pritisak vrši prema Crnoj Gori, kao prema ‘labavoj karici’, po ocjeni međunarodnog faktora, koja može da ‘odradi’ veliki posao u odnosu na ukupne strateške ciljeve i interese; a da, ipak, građani Crne Gore zaista dostojanstveno odolijevaju svemu tom, bez obzira na užasno teško, sve teže i teže ekonomsko i socijalno stanje; gdje nam je već skoro pola privrede stalo i gdje u narednim mjesecima ne znamo kako će se moći sastavljati kraj s krajem”.

Upozorio je učesnike Savjeta i da građanima Crne Gore prijeti glad.

“Uvjeravam vas da će, u situaciji kada ostanemo bez nafte, doslovno zavladati glad u Crnoj Gori. Moja pokojna baba je spremila mog pokojnog djeda da ide na Skadar i on je mjesec dana ratovao sa torbakom. Danas toga više nema. U Crnoj Gori, ako nema nafte, treći dan su ljudi gladni - ne možemo da doturimo hljeb, žito, brašno, sve da ga imamo”, požalio se.

Bulatović je smatrao da bi trebalo imati u vidu realni stepen izdržljivosti.

“Posebno Crne Gore, koja je ekonomski veoma osiromašila, gdje danas, kada stane Kombinat aluminijuma (KAP), a stao je, jer nam je sve zablokirano, jer helikopteri Šeste flote prijete da će potopiti te brodove koji prilaze barskoj Luci; dakle, kada stane KAP staju Rudnici boksita u Nikšiću, Elektroprivreda, željezničko-transportno preduzeće Luka Bar - to je 50 odsto svih zaposlenih radnika. U takvoj situaciji teško možete da očekujete da ćete imati neki patriotski, nacionalni program”, požalio se.

Bulatović je ukazao na posljedice toga:

“Samo treba još četiri mjeseca da nas drže ovako i da se mi pokoljemo između sebe. Posljedica ekonomskih sankcija i blokada biće građanski rat unutar Srbije i Crne Gore zbog naraslih političkih protivrječnosti, velike socijalne bijede, ogromnog kriminala i svega ostaloga”, ocijenio je tadašnji predsjednik Crne Gore.

Ukazao je na uspon političkih snaga koje se, kako je kazao, hrane tim velikim socijalnim i ekonomskim problemima.

Rat čitavom svijetu

Što se tiče plana o formiranju BiH, Bulatović je iskazao punu podršku stavu predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.

Milošević je smatrao da je strateški cilj da srpski narod na Balkanu bude slobodan i ravnopravan i da nije dovoljno iskorišten pregovarački potencijal.

“Opredijelimo se da maksimalno iskoristimo prostor pregovora, prije nego što dođemo u situaciju da se sukobimo eventualno sa odlukom da to moramo da ostvarujemo na drugi način”, predložio je Milošević.

“Možda bi jedan od najodlučnijih poteza bio makar i prividan prelazak na mir i diplomatska rješenja”, nadovezao se Bulatović.

Bulatović je smatrao da se došlo do situacije gdje će morati da se brani sama egzistencije na nekoliko ratišta, ili da se povuče neki radikalniji potez.

“Nemojte me neozbiljno shvatiti; ali, još ljetos su mi nekoliko uglednih Crnogoraca rekli da imamo na crnogorskim Komovima jedan jedini mogući potez, a to je da objavimo rat čitavom svijetu. Jednog od njih pitam: ‘Zašto’, kaže: ‘Shvati da nama života nema protiv čitavog svijeta; onda je bolje i časnije da objavimo rat koji ćemo izgubiti, pa da se makar negdje u istoriji priča da smo pokušali, ali da ne možemo da živimo mimo čitavog svijeta’,” ispričao je on.

Dodao je da je u Srbiji i Crnoj Gori strahovito pao borbeni moral.

“Veliko je pitanje da li bi se ljudi iz Beograda čak borili i za Beograd”, sumnjičav je Bulatović.

Za svakog ubijenog, ubiti 10 Hrvata

Prema ocjenama prvog predsjednika RS Radovana Karadžića, velike sile ne žele silom da ”nas liše naših prava, oni traže našu kooperativnost ka našem uništavanju”.

“To je nama potpuno jasno i zato ne možemo da prihvatimo ništa što definiše do kraja našu sudbinu, odnosno određuje kako će ta naša sudbina izgledati”, kazao je.

“Njima je veliki ‘luksuz’ da sada ‘zapale’ Kosovo, dok ovu stvar u Bosni nisu završili”, procijenio je Karadžić te 1993.

O Vens-Ovenovom planu, Karadžić je ocijenio da je mapa napravljena vrlo provokativno i da je Hrvatima dato više nego što im pripada - na štetu Muslimana i Srba. Karadžiću je jasno da će sa Hrvatskom biti neprijatelji veoma dugo.

Na pitanje sagovornika o upadu na teritorije Hrvatske, Karadžić je kazao da je to ispravna odluka. “Za jednog ubijenog snajperom, treba da im ubijete 10 Hrvata - to je jedino rješenje. Imate pravo na odmazdu”, zaključio je.

Karadžić je ove sedmice osuđen na 40 godina robije pred Haškim tribunalom za zločine počinjene tokom tih ratnih godina.

Dobrica Ćosić poručio je pred kraj sastanka da bi bilo strašno ako bi učesnici sastanka otišli sa osjećanjem da su “vas vaša braća, vaša matična država izdala, iznevjerila u bilo kom vidu, da vam ne daje podršku i da vas ostavlja same”.

“Vi znate da vas mi nismo ostavljali same, niti ćemo vas ostaviti; jer ja dobro znam i svi dobro znamo da vi bijete tu bitku, vi ratujete za našu cjelinu. Sudbina naše cjeline zavisi od vaše bitke”, kazao je tog januara 1993.

Dijeli odgovornost za dešavanja tokom ratnih godina u regionu

Đukanović je nedavno u intervjuu za sarajevske “Dane” kazao da za sve što se dešavalo 90-ih godina snosi odgovornost sa ljudima koji su i tada i kasnije učestvovali u političkom životu bivše Jugoslavije.

“Činjenica je, dakle, da početkom '90-ih nisam prepoznao dubinu političkog procesa koji je zahvatio društva centralne i istočne Evrope, uključujući i crnogorsko, i da sam i sam bio vođen prenaglašenom, dakle, iracionalnom jugoslovenskom emocijom”, rekao je.

Dodao je da su se vlasti i društvo suočavale sa izazovima koji su bili rizični i za one sa mnogo većim iskustvom, istakavši da je u tom periodu došao na mjesto premijera sa 29 godina.

Za Bulatovića problem tokom 1990-ih bio Liberalni savez

Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović je na sastanku kazao da u državi postoje partije koje nisu podržavale politiku SRJ.

„U Crnoj Gori postoji partija koja se zove Liberalni savez, sa kojom razgovaraju svi strani diplomati koji dolaze i čija je jedna od političkih teza - bombardujte vi Beograd, neka pogine 5.000 ljudi u Beogradu, to je manje nego da nas režim u Srbiji uvuče u rat, u kome će da pogine 50.000 ljudi“, kazao je Bulatović.

Cilj je, prema njemu, da Zapad shvati da „smo mi demokratsko društvo koje zna da artikuliše svoje interese“.

Zbog toga je, između ostalog, rukovodstvo Crne Gore predlagalo da se u SRJ ide na formiranje vlade nacionalnog jedinstva.

( Miloš Rudović )