Ilija Vukčević: Sava Grbović me napada jer radim po zakonu

MONITOR: Već neko vrijeme u fokusu ste javnosti kao neko ko uspijeva da zadrži autonomiju Uprave za igre na sreću od pritisaka velikih monopolista. Posljednja vijest je da upravo zbog toga vaše mjesto pokušavaju da zauzmu kadrovi bliski Lutriji Crne Gore. Da li je tako?

VUKČEVIĆ: Smatram da ne bi bilo profesionalno da komentarišem postupak izbora direktora Uprave, jer u njemu učestvujem. Ali, dozvolite da naglasim da mi ovaj intervju predstavlja veliko zadovoljstvo jer Monitor smatram jednom od najvećih institucija crnogorskog novinarstva.

MONITOR: To je rijetko, posebno kod predstavnika izvršne vlasti.

VUKČEVIĆ: Razlog za to može biti u karakteru i vaspitanju. Ili možda to što nijesam član niti jedne partije ni interesne grupe.

MONITOR: Zašto ste na meti Lutrije?

VUKČEVIĆ: Napadi na mene motivisani su činjenicom da su odluke koje sam donosio bile rukovođene isključivo zakonskim normama i interesima budžeta Crne Gore, što se često nije podudaralo sa zahtjevima Save Grbovića, vlasnika Lutrije.

Za donošenje svih odluka reperi su mi zakoni i savjest. Svaka negativna reakcija na takvo moje djelovanje me mnogo ne opterećuje.

MONITOR: Bili ste prisutni na sastanku u Vladi kada je, proizilazi iz stenograma sastanka koji su objavljeni u medijima, na Vas vršen pritisak od strane predstavnika Vlade i Lutrije da potpišete ugovor o koncesiji za Grbovićev kazino u hotelu Crna Gora – Hilton po njegovoj mjeri. Da li je tako?

VUKĆEVIĆ: Kada se prihvatite nekog odgovornog posla kao što je rukovođenje Upravom za igre na sreću, nemoguće je da se prije ili kasnije ne nađete u situaciji koja nosi određeni pritisak.

Taj sastanak nije mogao izvršiti bilo kakav pritisak na mene. Ono što je najvažnije je da je rezultirao potpisivanjem ugovora koji je u skladu sa zakonom i javnim interesom.

MONITOR: Zašto ste odbili da potpišete prvobitnu verziju?

VUKČEVIĆ: Shodno Odluci Vlade Crne Gore broj 08-1769, iz 17. jula 2014. godine, mirovanje prava i obaveza za ovaj kazino teče počev od 28. aprila 2014. godine. Koncesionar je zahtijevao da u ugovoru stoji da ovaj rok počinje da teče od 1. avgusta 2013. godine. Pošto je na osnovu Zakona o koncesijama Vlada isključivo nadležna da određuje rok mirovanja, jedini rok koji može sadržati ugovor je 17. jul 2014. godine. Dakle, odluka Vlade određuje šta će da sadrži ugovor, a ne volja ugovornih strana. Sve ostalo je suprotno zakonu.

Kao što sam već rekao, najvažnije je da je predlog ugovora izmijenjen. Kako je na potpisivanju istog gospodin Grbović primijetio, izbacio sam iz prvobitne verzije 23 stvari. Ako je nezadovoljan odlukom koncesionar može da pokrene postupak njenog preispitivanja, što je Grbović i učinio.

MONITOR: Odbili ste i da Lutriji produžite ugovor za lutrijske igre na sreću. Zašto?

VUKČEVIĆ: Zato što ta mogućnost ne postoji na osnovu važećih propisa, Zakona o koncesijama i Zakona o igrama na sreću, koji jasno propisuju da koncesija za lutrijske i kazinske igre na sreću, zajedno sa produženjem, može biti dodijeljena najduže 15 godina. Stav 3 člana 8 Zakona o koncesijama kaže da se „rok trajanja koncesije može produžiti nakon isteka prvobitno ugovorenog roka i to najduže za polovinu roka koji je propisan ugovorom o koncesiji”. Zakon o igrama na sreću, kao leks specialis, preciznije razrađuje te norme i propisuje da se koncesija dodjeljuje za period „do 10 godina”, a da se produženje može odobriti na period „do 5 godina”. Dakle, kao što sam i rekao - najduže 15 godina. Pošto je Lutrija već iskoristila mogućnost produženja od pet godina, dodatna produženja nisu moguća.

Da preciziram, ovu odluku donosi Vlada, dok Uprava pravi njen predlog. Predlog Uprave je bio, i ostaje, da se odbije zahtjev Lutrije da joj se produži ugovor, jer je javni konkurs jedini način da neko privredno društvo stekne novu koncesiju za lutrijske igre na sreću.

MONITOR: Lutrija ima monopol na ove vrste igara na sreću. Šta je to donijelo državi?

VUKČEVIĆ: Sumnjam da ćete naći osobu koja ovaj aranžman može okarakterisati kao dobar. Činjenica da prihodi od koncesije od lutrijskih igara na sreću čine svega 1,49 odsto ukupnih prihoda od igara na sreću u 2015. godini, dok je u drugim državama ovaj prihod dominantan ili jedan od najvećih, govori dovoljno.

Pored toga uništen je kult lutrijskih igara koji postoji u srednjoj klasi svih država u kojima postoji ova vrsta igara na sreću. Sjetite se čuvenih izvlačenja Lota u udarnim TV terminima vikendom. Praktično svaki građanin Crne Gore je znao ko je ,,loto djevojka”. Međutim, danas smo suočeni sa poražavajućim ciframa da ukupna uplata po kolu za sve četiri vrste Lotoa koje priređuje Lutrija iznosi svega od 5.000 do 7.000 eura.

MONITOR: Zašto je to tako?

VUKČEVIĆ: Problem leži i u raskoraku između očekivanih i postignutih rezultata privrednih društava kojima upravlja gospodin Grbović. Lutrija Crne Gore i Džek pot su kompanije sa ogromnim potencijalom koji nije iskorišćen ni 20 odsto po mojoj procjeni. Ali kako da onaj ko upravlja tim preduzećima kaže da je sam kriv za to.

U 21. vijeku mudri vlasnici velikog kapitala drže pod kontrolom svoj ego, i prepuštaju upravljanje profesionalnom menadžmentu, ne petljajući se u svaku, pa i najmanju, poslovnu odluku. Međutim, u Crnoj Gori ovakva praksa još uvijek nije potpuno prihvaćena. Na ovaj način se u poslovanje uvodi doza iracionalnog i subjektivnog. Takvo razmišljanje je pogubno za biznis te indirektno i za sveukupan ekonomski razvoj Crne Gore.

MONITOR: Da li, po Vama, politiku igara na sreću vodi Vlada ili kompanije koje se time bave, poput Lutrije? Krajem prošle godine objelodanjen je i interni dokument Vlade iz koga se vidi da je ministar finansija Radoje Žugić zadužio Grbovića da sam, po svojoj volji, uobliči i predloži rješenja novog zakona o igrama na sreću.

VUKČEVIĆ: V.d. direktora sam nekih osam mjeseci i za ovo vrijeme mi se čini, da politiku u ovoj oblasti ne vodi niko. Jednostavno se ništa ne dešava.

Primjer za to je uvođenje on-line nadzora priređivača. Još u oktobru u pisanoj formi smo obavijestili Ministarstvo finansija da su stvoreni tehnički preduslovi za otpočinjanje priključenja priređivača. Završen je i tender na kom je odabrana kompanija koja će u sljedećih godinu dana izvršiti ovaj posao. Od tada sve zavisi od Ministarstva finansija koje treba da donese program i izmijeni pravilnike. Održan je jedan sastanak prije Nove godine, a nakon toga muk.

MONITOR: Zašto još nema novog zakona o igrama na sreću?

VUKČEVIĆ: Očigledno je da je Ministarstvo finansija nemoćno da izradi taj propis. Svaki put kada je pokušano donošenje značajnijih izmjena postojećih odredbi ovog propisa nailazilo se na ogromne probleme. Pomenuću samo 2012. godinu kada je Predlog izmjena i dopuna ovog propisa prošao svu proceduru, pa čak i Ustavni odbor parlamenta, ali je povučen iz procedure poslije sjednice Odbora za ekonomiju, finansije i budžet.

Pošto je na osnovu programa Vlade za 2015. godinu, novi Zakon o igrama na sreću trebao da bude donesen u zadnjem kvartalu, 1. oktobra sam obavijestio nadležni organ – Ministarstvo finansija da stavljam sve kapacitete Uprave za igre na sreću na raspolaganje, međutim, nisam imao povratnih informacija. Takođe, agenda Vlade za 2016. godinu uopšte ne sadrži donošenje ovog propisa.

MONITOR: U Analizi fiskalnog tretmana igara na sreću koji ste objavili prošle godine registrovali ste više problema koje treba riješiti kad su u pitanju lutrijske igre. Šta je ključni problem?

VUKČEVIĆ: Lutrijske igre na sreću nijesu dovoljno fiskalno opterećene u poređenju sa drugim igrama na sreću. Ova činjenica ima dodatnu težinu pošto je u pitanju monopol, a kod drugih igara na sreću koncesionari se susreću sa veoma jakom konkurencijom.

Dalje, priređivač lutrijskih igara na sreću nema propisan iznos osnovnog kapitala, kao ni obavezu posjedovanja garancije, kao kod drugih igara na sreću. Takođe, nema obavezu priključenja na on-line nadzor, niti postoji podzakonski akt kojim se propisuju tehnički uslovi za obavljanje ove djelatnosti.

MONITOR: Pokrenuli ste istragu i raskid ugovora sa kompanijom E-gambling Montenegro zbog sumnji u nelegalno priređivanje igara na sreću preko interneta. Jedan od osnivača ove kompanije je Milovan Maksimović, brat od ujaka premijera Mila Đukanovića. Šta je sa tim postupkom?

VUKČEVIĆ: Prekinut je jer je koncesionar poslije niza odlaganja tražio moje izuzeće zbog navodne pristrasnosti. Pošto sam kao starješina organa vodio ovaj postupak, o mom izuzeću odlučuje ministar finansija. Iščekujem njegovu odluku po ovom pitanju.

MONITOR: Da li odugovlačenjem postupka E-gambling Montenegro možda želi da sačeka Vašu eventualnu smjenu sa mjesta direktora Uprave?

VUKČEVIĆ: Niti znam, niti me interesuju njihovi razlozi, ali primjećujem da mnogi žele da me što prije ,,isprate” iz Uprave za igre na sreću.

MONITOR: Da li se slažete sa stavom Ministarstva finansija da je zakonito da ta kompanija dobije preko dvadeset internet stranica za jednu fiksnu koncesionu naknadu?

VUKČEVIĆ: Stav da je zakonito da neki koncesionar dobije više od jedne internet stranice, a zauzvrat plati samo jednu fiksnu koncesionu naknadu smatram pogrešnim. Ovaj ugovor je suprotan, kako Ustavu, tako i Zakonu o igrama na sreću.

Jedno od najvažnijih ustavnih načela je načelo jednakosti pred zakonom, odnosno načelo zabrane diskriminacije. Činjenica da jedan koncesionar dobije mogućnost da priređuje igre na sreću na više od dvadeset internet stranica, dok ostali dobiju samo jednu, a plaćaju isti iznos koncesione naknade, je kršenje ovog ustavnog načela. Sa druge strane, ako nešto nije regulisano propisom i postoji pravna praznina, zna se kako se ona popunjava – analogijom i sistemskim tumačenjem zakona. Zakon o igrama na sreću kaže: jedna kladionica – jedna fiksna koncesiona naknada, jedan automat – jedna fiksna koncesiona naknada, jedan kazino – jedna fiksna koncesiona naknada. Dakle, jedna internet stranica – jedna fiksna koncesiona naknada. Sve ostalo je suprotno zakonu.

Ako nešto nije eksplicitno suprotno slovu zakona ne znači da je i dozvoljeno, što je na genijalan način zapisao Valtazar Bogišić: ,,I što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno”.

( Milena Perović )