Ekonomski uspjeh ili neuspjeh?

U moru ocjena, procjena ili argumenata u prilog ili protiv aktuelne ekonomske politike koje već slušamo ili će tek uslijediti povodom nastupajućeg obilježavanja desetogodišnjice nezavisnosti, malo podsjećanje na neke bitne ekonomske podatke neće biti naodmet. I to na osnovu zvaničnih izvještaja, kako ih god doživljavali i sa svim rezervama koje imamo prema njima. Navešću samo nekoliko krucijalnih podataka koji će nas bar malo približiti realnoj ocjeni ekonomske politike vođene u posljednjoj dekadi. Cifre su neumoljive, lišene političkog stava i nemaju nikakvih emocija, tako da će nam one najobjektivnije pokazati da li je vođena uspješna i održiva ekonomska politika. Samo ih treba staviti u međusobnu relaciju i sve će nam se samo kazati.

Krenimo od rasta BDP-a, kao prvog i najčešće pominjanog pokazatelja od strane onih koji nam kreiraju ekonomski ambijent. BDP je u 2006. godini iznosio 2,14 mlrd. a u 2015. približno 3,5 mlrd. eura. Odmah će se podržavaoci vlasti zakačiti za taj podatak i reći da je to impresivan rezultat, to je rast od 63% za 10 godina. U apsolutnim pokazateljima to je rast od 1,36 mlrd. eura. Pođimo malo dalje, sada da vidimo kako smo došli do tolikog rasta BDP. Možda enormnim zaduživanjem? U 2006. naš spoljni dug je iznosio 513 mil. eura, a do 2015. je narastao na 2,15 mlrd. To je rast u apsolutnim iznosima od 1,64 mlrd eura, odnosno u relativnim za 417%. Rast duga je u relativnim iznosima za 6,6 puta bio veći od rasta BDP. Dakle, BDP je u posmatranom periodu porastao za 1,36 mlrd, a spoljni dug za 1,64 mlrd eura. Razlika između rasta duga i BDP je 280 miliona eura, nažalost u korist spoljneg duga. Ili, prosječno za 10 godina, svake godine smo dužni 28 mil. eura više nego sto je rast BDP. Održivo? Ko i kako može tvrditi da je aktuelna ekonomska politika održiva kad nam spoljni dug i u apsolutnim i relativnim pokazateljima raste značajno više od BDP? A tek nas očekuju krupna zaduženja za izgradnju autoputa, čiji su ekonomski benefiti na mnogo dugačkom štapu.

Kako je rast BDP-a uticao na smanjenje stope nezaposlenosti, po mnogim mišljenjima najvećeg problema sa kojim se suočavamo? U 2006. godini bilo je 150 hiljada zaposlenih i 31,5 hiljada nezaposlenih, a trenutno je 171 hiljada zaposlenih i 42 hiljade nezaposlenih. Dakle, 20 hiljada zaposlenih, ali i 10 hiljada nezaposlenih više. Raste BDP i broj zaposlenih, ali raste i nezaposlenost. Nameće se jasan zaključak, rast BDP-a nije doprinio padu stope nezaposlenosti. Pregledajući strukturu zaposlenih u ovom periodu lako je uočiti da se rast zaposlenosti desio jedino u državnoj upravi, trgovini i uslugama, a pad zaposlenosti u sektorima proizvodnje i prerade. Novac od zaduženja je uglavnom išao ka neproduktivnom sektoru, odnosno ka javnoj potrošnji. Drugim riječima, zaduživali smo se da pokrijemo troškove državne uprave, a ne u korist otvaranja radnih mjesta koja bi stvarala novu vrijednost. Održivo? Naročito je problematičan rast nezaposlenosti visokoškolaca. Da li je ovo rezultat loše obrazovne politike ili drastično smanjenje potreba za stručnim i obrazovanim kadrom? I jedan i drugi razlog su za veliku brigu. Jedini način za smanjenje evidentnih socijalnih razlika je poboljšanje obrazovanja koje bi trebalo da poveća stručnost i vještine potrebne za bolje plaćene poslove, naravno uz pretpostavku da postoji potreba za tim poslovima. Ovako smo došli u dvostruko lošu situaciju, trošimo značajna sredstva za obrazovanje mladih kadrova kojima se na kraju nude poslovi za koje skoro pa i ne treba nikakva kvalifikacija.

Dodamo li navedenim činjenicama i hroničan trgovinski deficit od preko milijardu eura u godišnjoj razmjeni sa inostranstvom, deficit od najmanje trećine budžeta u Fondu PIO, blokadu računa trećine privrednih društava zbog nelikvidnosti, skoro pa u cjelosti nenaplativ poreski dug od nekih 600-700 miliona eura, kontunuirano nedopustivo visok nivo sive ekonomije, sve veći socijalni jaz među stanovništvom i izraženiji neravnomjerni geografski razvoj, opštu apatiju i odlazak sve većeg broja građana u zemlje koje im pružaju kakve-takve šanse za zaposlenje, onda će teško i najveće apologete ovakve ekonomske politike naći argument za tezu da je u posljednjih 10 godina vođena uspješna, zdrava i održiva ekonomska politika.

( Mladen Bojanić )