Kakav je život u gradu izbjeglica: Kad 100.000 ugosti 130.000 unesrećenih
Od izbijanja građanskog rata u Siriji, stanovništvo Kilisa se više nego udvostručilo. Pored prvobitno 100.000 turskih stanovnika, grad je sada postao dom za oko 130.000 izbjeglica. Mnogi su tu već nekoliko godina, neki samo nekoliko mjeseci
Turski grad Kilis se priprema da primi izbjeglice koje se vraćaju iz Grčke. Već sada u tom gradu živi više Sirijaca od Turaka. Bez obzira na gostoprimstvo, to donosi brojne probleme.
U sokacima Kilisa vrvi kao u košnici. U starom gradu jedna do druge nižu se male prodavnice: kazandžije, krojači, frizeri. Zeinep, 19-godišnja Kurdkinja iz Alepa, prodaje žensko donje rublje i djeluje kao da se pomirila sa sudbinom. Prije tri godine je od bombardovanja pobjegla u ovaj turski pogranični grad.
„Život ovde je zapravo dobar“, kaže ona, „ali kada bih mogla da se vratim kući, odmah bi poljubila zemlju. Jer, kada ovdje u Kilisu udare bombe iz Sirije, mještani krive nas izbjeglice. To boli.“
Prošle nedjelje, Kilis su pogodile tri rakete. Ubijeni su jedno dijete i jedna žena. Kilis je samo dvadesetak kilometara udaljen od granice sa Sirijom, a tamo počinje teritorija koju kontroliše Islamska država.
Od izbijanja građanskog rata u Siriji, stanovništvo Kilisa se više nego udvostručilo. Pored prvobitno 100.000 turskih stanovnika, grad je sada postao dom za oko 130.000 izbjeglica. Mnogi su tu već nekoliko godina, neki samo nekoliko mjeseci. Manji dio – njih 45.000 – živi u izbjegličkom kampu, ostali su našli privatni smještaj.
„Izbjeglice su naši gosti“
Gradonačelnik Kilisa Hasan Kara kaže da su izbjeglice „gosti“, sa kojima stanovnici dijele sve što imaju. Ali, on takođe priznaje da nije lako primiti toliko ljudi iz Sirije. Ne radi se samo o infrastrukturi i vodovodu, koji je prvobitno projektovan za polovinu sadašnje populacije. Sirijske izbjeglice se po mnogo čemu razlikuju Turaka, kaže Kara.
Tako recimo sve sirijske žene, čak i male djevojčice, sve vrijeme nose marame, a ima ih mnogo koje su u burkama. Sirijci ne govore turski, a u Kilisu se ne govori arapski. Pristupačni stanovi su postali rijetkost, a turski građani Kilisa se ljute što se njihove, uglavnom nezaposlene sirijske komšije, zabavljaju do kasno u noć dok oni u rano jutro moraju na posao.
Međutim, veći problem je to što je sa sirijskim izbjeglicama u grad došao i arhaičan način života. Roditelji u izbjegličkom kampu zahtijevali su da dječaci i djevojčice idu u odvojene razrede. U Turskoj je to neobično, ali je uprava Kilisa ipak pristala da im udovolji.
Šta sve Kilis i njegovi stanovnici čine za izbjeglice, jasno se vidi u kampu koji je izgrađen pred vratima grada. Odmah iza džamije, nižu se uredni, svijetli kontejneri, označeni imenima ulica i kućnim brojevima. Veš se vijori na štrikovima. Jedna starica pokušava da gaji bilje u zarđalim konzervama. Starac uživa u proljećnom suncu. Mališani sjede u vrtiću i crtaju, više od dvije hiljade djece pohađa školu. Tu je i ambulanta, medicinska njega naravno besplatna, a u supermarketu su police ispunjene do vrha.
„Da“, kaže sijedi učitelj iz Alepa, „dobro je ovdje, ali i pomalo skupo.“ Da može, vratio bi se kući.
Kontejneri za više od 10.000 izbjeglica
Ali, povratak u Siriju je za sada nemoguć. Kada izbjeglice napuštaju Kilis, skoro svi hoće u Njemačku. Mnogi nisu čuli za sporazum između Evropske unije i Turske. Ako i jesu, onda se oni koji i dalje žele da odu, nadaju da će nekako naći načina da dođu u Njemačku ili negde drugdje u zapadnu Evropu.
U međuvremenu, Kilis je već spreman da preuzme i do 10.000 novih izbjeglica. Na rubu gradića izbjeglica spremno je novo kontejnersko naselje. Između ostalog za one koji će uskoro biti vraćeni iz Grčke. Sve izbjeglice koje su od 20. marta stigle u Grčku i nisu u stanju da dokažu da su progonjeni u Turskoj moraju da se vrate.
„Sporazum sa EU je u principu zaista dobar“, kaže diplomatski Kara, „ali ako se rat u Siriji ne prekine, neće donijeti ništa.“
Ako je do njega, izbjeglice bi trebalo da ostanu u Kilisu. Odavde mogu brzo da se vrate svojim kućama kada se jednom rat završi. Ali što duže traje, veća je vjerovatnoća da će mnogi od 2,7 miliona sirijskih izbjeglica zauvijek ostati u Turskoj. Poslije pet godina mogu da uzmu tursko državljanstvo. Za to mogu da zahvale Redžepu Tajipu Erdoganu. A i on njima, jer će tako dobiti nove glasače, priča se po gradu.
Možda je tursko državljanstvo opcija i za Zeinep. Jednoga dana. Sada bi željela da se konačno zaljubi, kaže ona. A možda bi to onda bio razlog da ostane. U Njemačku ionako ne bi voljela. Sirijske izbjeglice tamo nisu tako dobrodošle. To je čula na turskoj televiziji.
( Deutche Welle )