Bježe od mene kao da sam zarazan

“Vodio sam potpuno normalan život kao i moji vršnjaci, družio se, izlazio, radio neke povremene poslove. U to vrijeme mom ocu je ustanovljen poslednji stadijum karcinoma i doktori su mu davali bukvalno još samo mjesec dana života. To je bio veliki šok za cijelu porodicu. Dan nakon što smo saznali dijagnozu, probudio sam se sa crvenim pločama po cijelom tijelu. Svrbele su, boljele i ljuštile se. Izgledalo je grozno. Gadio sam se sam sebe”, počinje svoju priču Podgoričanin Zoran M. Međutim, u toj situaciji, kako kaže, nije mislio na sebe već se potpuno posvetio ocu

“Želio sam da provedem što više vremena s njim. Za tih mjesec dana moja bolest je uznapredovala, najvjerovatnije kao posljedica stresa. Tek poslije očeve sahrane obratio sam se ljekaru, jer više nisam mogao da izdržim.

Dijagnostikovan mi je težak oblik psorijaze. Znao sam šta je to, jer je i moj otac imao, kao i moja pokojna baba, ali neki blaži oblik, tako da se skoro nije ni primjećivala. Nikad nisam ni pomislio da bih mogao da je dobijem niti da će mi ta bolest potpuno promijeniti život. Imao sam samo dvadeset pet godina i bio željan svega”, prisjeća se naš sagovornik svojih teških trenutaka.

VAŽNA JE PODRŠKA

“Shvatio sam da ću terapiju vjerovatno primati do kraja života i da moram da se pomirim s tim. Lako je reći, ali teško uraditi. Vi tada shvatate da više niste isti, da ne možete sve što i drugi i da vas na svakom koraku prate uplašeni pogledi, upiranje prstom, izbjegavanje i odbijanje. To je veoma teško za mladog čovjeka. Imao sam tu sreću da od prvih dana moje bolesti uz mene budu prijatelji iz djetinjstva, kao i djevojka. Oni su zajedno sa mnom prošli sve faze moje bolesti, branili me od ružnih komentara, pružali bezrezervnu podršku i pomoć. Da su me odbacili, ne znam šta bi bilo sa mnom”, kaže Zoran.

SKUPA TERAPIJA

“Danas pijem ljekove za koje plaćam oko 50 eura mjesečno. Moram da se snalazim, a znam mnogo ljudi koji terapiju jednostavno ne uzimaju jer nemaju novca da je plate. Noću cijelo tijelo mažem kremama i uvijam se u foliju da bi efekat bio što veći. Ne bi mi bilo teško da to radim povremeno, a ovako je iscrpljujuće i ponekad stvarno osjetim da me volja i snaga napuštaju”, priznaje naš sagovornik. Osim ljekova, kaže, tri puta nedjeljno ide na foto-terapiju, koja mu pomaže da koliko toliko drži bolest pod kontrolom.

“Ona traje kratko, od minut do maksimalno deset minuta, ali treba da izdvojim vrijeme da dođem do zdravstvene ustanove, da se svučem, primim terapiju, vratim… To podrazumijeva da život i rad moram da prilagodim tom ritmu. Zaista sam srećan jer moj poslodavac ima sluha za moju bolest, što je danas veoma rijetko. Radim kao menadžer u jednom lokalu i u stalnom sam kontaktu s ljudima. Trudim se da niko ne primijeti moju bolest, nosim dugačke rukave, nastojim da se ponašam normalno, ali nekad je svrab prosto neizdrživ pa moram da se češem, a krene i krv. Dok razgovaram s nekim, stalno razmišljam o tome da li on sluša šta mu pričam ili gleda moju kožu. Jednostavno, opterećen sam svojom bolešću i to mi mnogo otežava život”.

DISKRIMINACIJA NA POSLU

“Prije nekoliko godina konkurisao sam za posao u firmi s kojom sam ranije sarađivao. Ubijedili su me da žele baš mene za to radno mjesto, tako da sam bio siguran da će me zaposliti. Trebalo je da popunim neki upitnik gdje je, između ostalog, bilo pitanje da li bolujete od neke bolesti. Potpuno iskreno naveo sam od čega sam bolestan i koju terapiju primam. I, gle čuda, nikad me više nisu ni pozvali! Ne mogu sto odsto da tvrdim da je razlog odbijanja bila baš moja bolest, ali sve ukazuje na to, jer sam ispunjavao sve druge kriterijume”, kaže Zoran.

PONEKAD JE NEIZDRŽIVO

Diskriminacija na poslu nije bila jedini oblik diskriminacije koji je doživio.

“Eto, na primjer, ljetos sam izveo ćerkicu u park koji je bio prepun djece. Ja sam sjedio na klupi i gledao je kako se igra. Ljudi bi prilazili da pitaju da li je slobodno da sjednu, ali kada bi zapazili moju kožu, okretali bi se i odlazili. Na plaži sam doživio da se oko mene napravi prazan prostor - ljudi neće da se kupaju s nekim čija koža izgleda grozno, jer sigurno misle da je zarazan. Koliko god da ste snažni, ponekad jednostavno ne možete da izdržite. Bezbroj puta sam, dok sam bio mlađi, plakao kada stignem kući i padao u depresiju. Sada mi nije problem da skinem odjeću na moru, ali izbjegavam to zbog drugih. Takođe, ne vodim ni ćerku u školu ili na rođendane, jer ne želim da je dovodim u neprijatnu situaciju, da je drugari zadirkuju i ismjevaju. Pokušavam da je zaštitim koliko god mogu, ali pritom moja porodica najviše trpi”, priznaje Zoran.

( Jovana Majić )