Ono što neko smatra istinitom uvijek će biti nepotvrđena dogma

Pojmovi “dogma” i Evropska unija su prirodniji nekim drugim mjestima, a ne glavnom gradu Austrije. Dogma je riječ grčkog porijekla i uglavnom se prevodi kao princip, ali je bukvalni prevod daleko bliži suštini - “ono što neko smatra istinom” i kada iskoristimo taj termin, pomislimo na hrišćansku dogmu i religioznu zatvorenost prema onome što se krije u svetim knjigama.

Ispitujući osnove metafizike u svojoj “Kritici čistog uma”, Imanuel Kant navodi dogmatizam, po kom um pokušava da dođe do saznanja isključivo putem kategorija, kao nekritički odnos koji konstantno vodi metafiziku u stranputice. Time je učinio da termin dogmatizam dobije negativno svojstvo u svim aspektima našeg umnog života, čime god se bavili.

Bečke dogme, pored muzeja i arhitekture, su svakako šnicla, saher torta i wiener mélange, espreso sa mlijekom koji smo mi preveli u dojč kafu. Iako je teško odrediti koja bi bila centralna ulica, centralni trg, glavnog grada Austrije, nekako se izdvaja Graben, pješačka ulica čudnog imena. Graben na njemačkom znači rov, zato što je još u rimskoj Vindoboni, tuda prolazio rov kojim su bile oivičine jugozapadne zidine grada. Na kraju Grabena, ako krenete iz pravca katedrale Svetog Stefana, nalazi se Julius Meinl kafeterija, pravo mjesto za provjeru ove druge dvije dogme. Možda kafa i torta nisu najljepši na tom mjestu, ali pošto uživanje u hrani nije ograničeno isključivo na ukus, već na kompletan ugođaj, a kraj “rova” van nudi pogled na bečki dvorac Hofburg s jedne, a Štefansplac sa druge strane, jasno je da je ukus kafe sekundaran, a užurbanost grada i njegova arhitektura ono što će primarno uticati na vaš ugođaj.

Znajući da je ta kafeterija tu decenijama, ne bi nam bilo teško da se vratimo vijek unazad. Julius Meinl znak na kafeteriji će se promjeniti u onaj politički nekorektan sa crnim dječakom koji nosi fes, izlozi neće biti “Fendi” i “Paul & Shark”, a Bečlije će nositi drugačiju garderobu, ali će suština biti ista. Hofburg je i dalje raskošan, statua posvećena stradalima od kuge blista, arhitektura u stilu secesije opčinjava i sve je, rekli bi, kulturno. Ako je godina 1914, a datumi prelaze iz juna u jul, upravo su stigle vijesti u smrti prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. Ipak, kako piše istoričar Zbinjek Zeman, taj događaj nije ostavio nikakav utisak na žitelje prijestonice - vino se pilo, slušala se muzika, kao da se ništa nije desilo. Zato bi dogma bila identična - kafa, torta i sigurnost u trajanje trenutnog poretka. Tog 29. juna 1914. ste, uprkos svemu, razmišljali o svakodnevici, a Habzburgovci će već naći načina da idu dalje i vladaju kao što su činili od početka 16. vijeka.

Kada se krenulo u ratni pohod protiv Srbije, osjećanja nisu bila drugačija. Kafa sa pogledom se i dalje pila uz misli da će taj sukob biti brzo okončan, da će ta zemlja seljaka i primitivaca biti dovedena u red, jer kako bi se jedno malo kraljevstvo Južnih Slovena moglo suprotstaviti multietničkoj imperiji sa populacijom od preko 50 miliona? Ko je mogao pretpostaviti da će, svega četiri godine kasnije, austrijska imperija izgubiti 60 dsto, a mađarsko kraljevstvo 72 procenata teritorije? Svima je bilo nepojmljivo da će “K und K” nestati brzinom svjetlosti i da će one ulice, umjesto vinom i muzikom, biti zapljusnute političkom krizom i španskom groznicom. Štaviše, interesantan je podatak da su posljednju italijansku ofanzivu branile trupe koje su nosile austrougarske uniforme i branile teritoriju države koja je prestala da postoji, i čiji barjak više nije predstavljao nikoga. Sportsku verziju toga smo imali 2006. godine u Njemačkoj, kroz zastavu i himnu Srbije i Crne Gore.

Imao sam prilike ovog ljeta da prisustvujem kao gost (iako nisam član nijedne ljevičarske organizacije) Ljetnjem univerzitetu u organizaciji Partije evropske ljevice. Univerzitet je organizovan upravo u Beču i moglo se čuti mnogo interesantnih predavanja i razmišljanja, a nisu mu prisustvovali samo članovi partija, već je bilo mnogo gostiju iz različitih tipova organizacija i pojedinaca, akademika i profesora, te su samim tim mišljenja bila raznovrsna i različita. Ipak, jedno mišljenje je rijetko bilo dovođeno u pitanje - štaviše bilo je tretirano dogmatski - opstanak Evropske unije. Daleko od toga da su mišljenja o EU pozitivna, naprotiv, kritikovana je Evropska komisija, odnos prema SAD-u, Rusiji i NATO, neoliberalni karakter unije, ponašanje u interesu kapitala, lista kritika ide unedogled. Ali, ideja da se EU može (ili treba) razdružiti je tretirana kao jeres. Čak i među tim ljudima koji su svjesni toga da Evropska unija ide u pogrešnom pravcu decenijama, te da će lakše i brže nabrojati loše nego dobre stvari, ideja nestanka EU je strana i daleka. Govoreći o Brexitu, svi su iskazivali sigurnost da će Velika Britanija propasti kao da se radi o prirodnom zakonu. Tako je Julius Meinl kafa u Ulici Graben možda ponovo išla uz razgovor o dogmi koju je teško u umu prevazići - da poredak kakav trenutno imamo može postati prošlost.

Možda se tom dogmatizmu ne trebamo čuditi. Pretpostavljam da je možda i moj otac, imajući isto godina koliko ja sad, 1991. godine sjedio sa prijateljima na terasi kafića “Turist” u Baru i tog ljeta uz tursku kafu komentarisao da će se kriza u zemlji riješiti i da će SFR Jugoslavija postojati i možda osvojiti Evropsko prvenstvo 1992. godine. Svega par mjeseci kasnije, to društvo je bilo mobilisano i poslato na Dubrovnik, a od SFRJ rade jedino rijetki “Rade Končar” frižideri i nemaštoviti novinski tekstovi o spavanju na klupi i tome kakva bi bila reprezentacija u fudbalu danas (po tom principu, ni reprezentacija Austro-Ugarske ne bi bila za bacanje). Hegel nije džabe rekao da “Minervina sova polijeće u sumrak”, misleći time da je epohu jako teško posmatrati dok je živimo. Sova kao znak mudrosti nam je neuhvatljiva dok misao nije zrela, dok epoha traje, tako da tek sumrakom nekog sistema, neke države, neke istorijske epohe, mi zaista možemo shvatiti šta je ona značila, kakva je bila i koje su njene implikacije.

Danas je u Crnoj Gori aktuelna diskusija o “istorijskim činjenicama” i zahvaljujući nesrećnoj formulaciji istovremeno je zabranjeno “negirati istorijske činjenice” i “iznositi činjenice koje se suprotstavljaju…” što govori da oni koji su predlagali novi zakon nisu baš najsigurniji u to šta je činjenica. Svakako je nepobitna činjenica da je Franc Ferdinand ubijen 1914, a da je habzburška K und K država nestala 1918. godine. Ali, ako želimo reći da je “nestala tamnica naroda” ili da je “tragično ugašena država modernizator” onda ne govorimo više o činjenicama već nudimo naše stavove i oni zavise od našeg kompletnog znanja, savremenih zbivanja, ali i od trenutno preovlađujućih dogmi. Dugo je smatrano da su španski kolonizatori civilizovali narode Južne Amerike i to je prihvatano kao istorijska istina, dok danas tumačimo te događaje kao genocid i pljačku čitavog jednog kontinenta. Godine 1914. u Ulici Graben su se uz muziku pili kafa i vino, a habzburška vlast je bila činjenica koja traje vjekovima i koja će trajati. Godine 2018. Evropska unija je međunacionalni entitet koji je doveo do slobodnog protoka robe, usluga i ljudi, a već 2022. možda tako neće biti. Samo se nadamo da ta moguća promjena neće doći kroz rat i razaranja, pa će nam lakše i pasti pisanje nekog budućeg istoričara Zemana kako su se u Beču (a i Briselu) pili kafa i jeli kolači uz muziku dok se Velika Britanija razdruživala, a konci Evropske unije razvezivali nečujno, uprkos preovlađujućim dogmama da je Unija tu za sva buduća vremena. Kraj istorije se nikad neće dogoditi, činjenice će se uvijek preispitivati, a “ono što neko smatra istinitom” će uvijek biti nepotvrđena dogma.

( Stefan Đukić )