Oblikovanje prostora posredstvom emocija

Mlada umjetnica iz Nikšića Milka Delibašić je prva žena koja je dobila državnu nagradu “Petar Lubarda”, a prva je i koja je nagradu zaslužila, a da se nije predstavila klasičnim oblicima likovnog izraza. Ona je proglašena za sedmog laureat ove državne nagrade za umjetničko djelo u oblasti video instalacije, a pod nazivom “Statičnost unutar prolaznosti vremena”.

U razgovoru za “Vijesti” mlada umjetnica koja je svoje školovanje nastavila u Kini ističe da smatra da u Crnoj Gori postoje žene koje su pomjerale granice u našoj umjetnosti i koje su zaslužile, možda i prije nje same, da se nađu na njenom mjestu. Pa ipak, talentovana Nikšićanka kaže da je veoma ponosna i srećna zbog nagrade koja joj je i opečatila godinu koja je za nama.

U razgovoru sa “Vijestima”, Delibašić govori o nagradi, radu, svojim počecima, izazovima, Nikšiću, Kini, i otkriva o čemu to sanja i koji su joj (umjetnički) ciljevi.

Vaše ime će ostati upisano kao ime prve žene dobitnice državne nagrade Petar Lubarda. Da li Vam je tim bitnija, a Vi ponosniji i koliko Vam znači ovo državno priznanje za dalji rad?

Naravno da sam ponosna, mada kako sam već naglasila i ranije, u Crnoj Gori postoje žene umjetnice koje su pomjerale granice u našoj umjetnosti i koje su zaslužile i prije mene da se nađu na tom mjestu. Što se mene lično tiče, ova nagrada je bila potpuno nešto neočekivano. Napravila sam novi rad i sve što sam željela je da dobijem neki ‘feedback’ od publike u Crnoj Gori. Ali ovo što se desilo je posljednje što bih pomislila da će se desiti. Čini me srećnom što ljudi vide ovu odluku da se meni dodjeli nagrada kao neku vrstu prekretnice, drago mi je ako sam svojim radom uspjela makar malo doprinijeti. Ono što mi je najbitnije trenutno je da se vratim normalnom toku svog života i da nastavim dalje svoj rad.

Pored toga što ste prva žena dobitnica ovog priznanja, Vaš rad je i prvi nagrađeni, a da nije u pitanju klasičan likovni izraz. Da li je, prema Vašem mišljenju, došlo vrijeme afirmisanja moderne umjetnosti i van galerijskih granica?

Mislim da je krajnje vrijeme da počnu da se usvajaju i vrednuju nove stvari. Znam da je to proces za koji je potrebno vrijeme. Ljudi obično vole da se kreću unutar svojih komfor zona, bježeći od nepoznatog. Ni ne pokušavajući da razumiju nešto novo, oni ga u startu odbace, jer bi im to moglo poljuljati tlo pod nogama. A hrabrost leži u tome da uplovimo bez straha u nepoznato, jer samo tako se možemo dalje razvijati. Potrebno je ostati otvoren i pokušati razumjeti stvari. Čak i kada ne razumijemo, treba se prepustiti osjećaju. Što se tiče afirmacije novih umjetničkih izraza, mislim da obrazovni sistem u tome igra značajnu ulogu. Moramo raditi na reformaciji obrazovnog sistema u umjetnosti. Mislim da nismo dovoljno posvećeni tom pitanju. U Kini se tome veoma pridaje važnost, tako da se organizuju konferencije na kojima se stručnjaci iz cijelog svijeta bave pitanjem budućnosti umjetničkog obrazovanja i uloge akademije i ostalih institucija u istom. Smatram da i mi treba malo više posvetimo tom pitanju kako bi pružili mladima obrazovanje koje je u skladu sa vremenom u kom živimo.

Kako biste čitaocima predstavili svoj rad?

Moje razmišljanje je bilo usmjereno na odnos prostora i tijela, na oblikovanje prostora posredstvom emocija i izgradnju mentalnih slika. Izučavala sam jezik medija fotografije i videa, kao i prelazni prostor koji se stvara između ova dva medija. Ono što je bila novina za mene jeste i promišljanje svijetlosti, ne kao efekta ili posljedice već kao glavnog medija umjetničkog izraza, odnos vještačkog svijetla i prirodnog. Za ovaj rad glavno polazište je bilo moj lični osjećaj sebe unutar prostora i vremena, a to je onaj osjećaj kada stojite u mjestu i gledate kako život prolazi pored vas. Tako se stvorila ideja o statičnosti koju sam pokušala prevesti u jezik medija. Kasnije su se nadovezivala i druga značenja. Radi se o instalaciji tri simultane video projekcije u prostoru sa ciljem da se stvori osjećanje jednog mentalnog prostora, tačka u kojoj se čovjekov unutrašnji svijet i spoljašnji preklapaju. Ovaj rad se odnosi na nemogućnost kretanja i iluziju kretanja dok tijelo, zapravo, miruje u jednoj tački unutar vremena koje nastavlja svoj tok. A ovo govori o mentalnom stanju koje se reflektuje u fizički datom svijetu. Vrijeme u video radovima se proteže u beskonačnost. Sva tri video rada prikazuju tijelo u odnosu sa arhitektonskim prostorom. Tijelo i objekti u prostoru su u nepokretnom ili minimalno pokretnom stanju. Prva pomisao je da se radi o fotografiji, ali minimalna pokretljivost stvari, tijela i protok vremena nam govori da se radi o mediju videa. Video radove karakteriše monotonija nedešavanja, oslobođeni narativa u svrhu kreiranja jedne sublimirane mentalne slike.

Koliko smatrate prjemčivijim i efektnijim savremenije medije umjetnosti, kako Vama tako i publici - gledaocima?

Razvoj tehnologije je doveo do promjene naše percepcije stvari, došlo je do stvaranja novih potreba kako kod umjetnika tako i kod publike. Ovo nije stvar nekakvog trenda, već je u vezi sa unutrašnjom potrebom koja se javlja kao odgovor na karakteristike vremena u kom živimo.

Kako ste i kada spoznali da je umjetnost, likovna umjetnost, Vaš životni poziv?

Od djetinjstva sam maštala o tome, mada su svi pokušavali da me odgovore od ovog poziva, upravo zbog strahova da to nema budućnost u Crnoj Gori. Jedan od najupečatljivijih trenutaka je bio prvi dan kada sam se pojavila ispred akademije na Cetinju sa mapom radova koja je, čini mi se sad, bila veća i teža od mene. Taj svijet mi se učinio potpuno drugačijim u odnosu na onaj koji sam do tad poznavala. Zaustavila sam se na stepenicama i pogledala put zgrade. Odjednom mi se taj frontalni zid učinio tako masivnim da sam u momentu pomislila da će se sručiti na mene. Upravo u tom momentu sam htjela da se vratim nazad, al’ tijelo kao samo od sebe je krenulo naprijed. I tako sam ušla u ovaj prostor umjetnosti.

Da li umjetnički talenat nosite iz porodice ili je do razvijanja te crte došlo samo od sebe, uz Vašu ljubav prema ovoj oblasti?

Kao dijete sam imala priliku da posmatram oca kako pravi predmete od drveta, pažljivo iscrtavajući i obrađujući njegovu površinu. Moja sestra je takođe imala talenat za crtanje, čak sada mislim i veći od mene. Ona je oduvijek vršila eksperimente sa bojom, njeni crteži poput Roršahovih mrlja su ostavili dubok utisak na mene. Iz tog nekog divljenja prema njenom radu sam krenula i sama aktivnije da crtam. Ona je još tada prestala da se bavi time, ali ja sam nastavila. Sve te slike koje čuvamo od malena u sjećanju formiraju ono što kasnije postajemo.

Školovanje ste nastavili u Kini. Kakav je sistem tamo, da li se nesto posebno razlikuje, vrednuje, na nečemu drugačijem insistira?

Kina je zemlja koja je postala koncept budućnosti. Na akademiji u Kini imala sam priliku da se sretnem sa jednim profesorom iz Njemačke koji me je upitao kako se osjećam u tom prostoru. Ja sam bila zatečena gomilom novih informacija, kao i pitanjima koja se vode u oblasti umjetnosti i kulture. I moj odgovor je bio da se osjećam pomalo zbunjeno jer dolazim iz zemlje u kojoj je realnost drugačija. A na to mi je on odgovorio sledeće: “Realnost je svuda drugačija, ono što je bitno je gdje si ti u svemu tome“. I od tada sam počela da razmišljam drugačije. Kod nas postoji određena realnost i neke stvari su u skladu sa tom realnošću. Možda mi ne možemo imati uslove kao Kina, ali svakako da to ne smije da nam služi kao opravdanje za pasivnost i da ne pokušavamo da radimo na sebi, da se mijenjamo i razvijamo, odnosno gradimo određenu budućnost.

Koji su Vaši planovi za budućnost, a u susret Novoj godini imate li neke koje biste voljeli realizovati u njoj i po čemu ćete upamtiti 2018.?

Ovu godinu ću definitivno pamtiti po njenom kraju. Dodjela nagrade je za mene bio najupečatljiviji trenutak. Planove nemam, ali bih voljela da nastavim dalje usavršavanje. Ono o čemu sanjam je da realizujem rad koji će biti u skladu sa mojim unutrašnjim prohtjevom. Rad koji će mi dati taj osjećaj ispunjenja, da kada jednog dana pogledam iza sebe da znam da sam nešto stvorila.

Nikšić, i mladi u njemu, treba da se okrenu budućnosti

U Nikšiću ste bili angažovani i u grupi, rekla bih, mladih entuzijasta - PUNKT. Koliko ste svojim angažmanom doprinijeli kulturnoj sceni Nikšića?

Ne znam koliko sam uspjela doprinijeti, al znam da sam imala volju i želju da kroz tih par angažmana sa PUNKTom kao i kroz moju angažovanost u A galeriji u Nikšiću doprinesem određenoj promjeni koja je neophodna. Smatram da gubimo publiku, posebno mladu publiku, jer konstantno potcjenjujemo ukus te publike, nudeći im određene sadržaje i predstavljajući iste kao kvalitet...

Nikšić je bio prepoznatljiv kao grad umjetnika, boema, rokenrola, pored industrijske razvijenostu... Koliko je Nikšić danas pogodan za mlade, talentovane, energične ljude koji imaju svoje ciljeve, strasti, ideje?

Ono što je potrebno je da se o Nikšiću prestane pričati u prošlom vremenu. Suviše je te nostalgije za prošlim vremenima. Vrijeme je da se okrenemo ka budućnosti kako bismo gradili nove stvari po kojima će Nikšić biti opet prepoznat. Mislim da tolika nostalgija škodi i blokira mlade i njihov razvoj u tom gradu. Ta nostalgija se konstantno odražava i kroz kulturno umjetničke sadržaje koje nudimo. Što je negdje i u redu, ali je neophodno da pored ovih ponudimo i druge sadržaje koji nose damar ovog vremena. Sadržaje koji su neophodni novim generacijama kojima ta prošlost o kojoj se toliko govori i nije toliko bliska i poznata, ali ih konstantno blokira u tome da imaju svoju sadašnjost pa i budućnost. Sve ovo je dovelo do pojave entuzijasta u gradu, ljudi koji žele te promjene, koji žele pravo na svoje vrijeme.

Viktimizovanje žene nije put ka rodnoj ravnopravnosti

Da li biste rekli da se u Crnoj Gori tek nedavno oslobodio ženski duh, a žena postala prepoznata kao jednako vrijedna u svim oblastima? I doživljavate li ovu nagradu na imalo feministički način?

Viktimizovanje žene ne vidim kao put ka rodnoj ravnopravnosti. Naglašavanje činjenice da sam prva žena dobitnica nagrade za mene je samo potvrđivanje tog sistema podjele na muško i žensko. Smatram da određene stvari treba da postanu naša praksa, bez posebnog isticanja da li je u pitanju žena ili muškarac. Kao što sam i rekla prilikom uručivanja nagrade nadam se da će se u Crnoj Gori stvoriti takva atmosfera gdje neće biti dominantnosti ni muškog a ni ženskog svijeta, a to se može postići kroz objektivan pogled na stvari.

( Jelena Kontić )