OČAJNI DOMAĆIN
Zlatna viljuška
Dok su Angli, Sasi i drugi Germani rukama buc buc, naš Stefanica Crnojević, naš Stefi, obidovao je zlatnom viljuškom, boc boc
Ima Crna Gora Ekskalibur, još kako. Trebalo je povesti princa Čarlsa na Žabljak Crnojevića, do one rupe đe su NN lica kopala prošle godine: u kamenu još stoji zaglavljen lupeški ašov, kao slavni mač što čeka junačinu dostojnu vađenja.
Posao očigledno nije zapao princa od Velsa, jer se do prijestonog praga Crnojevića stiže uz određen rizik. CB Cetinje ne bi dao bezbjednosni agreman ni gradonačelniku Bogdanoviću, a kamoli kraljevski protokol da dozvoli vojvotkinji od Kornvola da cupne cipelom kroz balegu, smrdljiku i zmijske stanove.
Propada slavna naseobina sa spletom stubišta iz srednjeg vijeka, ovce planduju kod crkve koju su Turci nekad priveli namjeni džamije; tuda se sad možeš moliti i bogu Svarogu, ako zatreba, možeš biti slobodan zaklati kokošku, kaditi nečastivog, teško da će se neko okrenuti, taman kao i prošle godine kad su lovci na blago raskopali livadu.
Pa došao Bogdanović, isti onaj ađutančić koji se tiska princu u kadar, obećao da će osvijetliti utvrdu, baciti novo svjetlo na taj dio naše istorije, bukvalno i električno, ali iskrslo je prečih stvari, Žabljak Crnojevića ostao je ničija zemlja između jurisdikcija gosparske vlasti Glavnog grada i Prijestonice, dok je većina žitelja odavno emigrirala na Zabjelo i povinovala se pravilima tamošnje republike.
Štekne lisica i tiho bugari narodnjak sa splava, True Detective priče leže u vazduhu, u prozorima gluvih kućišta i vudu ruinama opkoljenim vodom, legendama o tencima i Ivanbegu - sve to čamuje i samo još lovci na šparoge obilaze dvore crnogorskog dinasta, nosioca viljuške Crnojevića - ne zaboravite, dragi prinče od Velsa i vojvotkinjo Kamila, dok su Angli, Sasi i drugi Germani rukama buc buc, naš Stefanica Crnojević, naš Stefi, zasigurno je obidovao zlatnom viljuškom, boc boc.
Moram ovdje radi potpune istine priznati da sam u srednjovjekovnom odjeljku Metropoliten muzeja, slavnom Klojstersu, pod specifikacijskim brojem 1980.33 svojevremeno vidio viljušku s kraja 15. vijeka iz Gornje rajnske oblasti, ali to su samo sporadični primjeri, mnogo je čvrstih dokaza preimućstva istočnog plemstva i kakva je gospoda ovdje živjela, posebno oko Skadarskog jezera, što princ Čarls nažalost nije mogao upoznati, osim iz aviona ili starostavnih knjiga.
I bolje što je tako, jer vidio bi čemer zapuštenog blaga - u razini vodostaja gradi se betonskim profilom dostojnim krmedara, kao da nikad nije bilo civilizacije, kuća, suvomeđe, Ilira, Rimljana, kao da se cijela istorija desila kad i neka fabrika betonskih blokova iz Bjeljine, a svi ti vintidž toponimi crnogorske povijesti samo su plod mašte Pavla Mijovića i sličnih čudaka, onih što su tvrdili da je Crna Gora zemlja kulturne baštine.
Šteta. Bilo bi dobro vidjeti princa Čarlsa kako se penje stepenicama uz Žabljak i provodi se vrhunski, sam sa pogledom na jezero, čupne šparogu tu i tamo i prati trag ovčijeg izmeta, sklon prirodi i organskom procesu đubrenja; volio bih da sam vidio onu bulumentu akcijaša oko njega, ministara, pjesnika, akademika Pejovića, recimo, kao jednu ober instancu da pojasni kako je svaki njegov obelisk ljepši od onog Kenju Stankovom i hajducima na vrhu tvrđave gdje se može slomiti vrat, jer je neograđeno, mračno, urušeno, jer se narodnoj vlasti fućka za kulturu - domet su joj jubileji kada troši pare na mapiranja vukojebina obeliscima kako bi se NATO-om nadahnuti vojni orkestar imao đe postrojiti, dok istinsko blago propada.
Ali sve to nije tema, osim kad stidni gost naiđe, i avaj, ne puca od želje da ćaska sa gradonačelnikom Bogdanovićem, ili Bogdanovskim, svejedno je princu od Velsa, može pred njim da stoji i nekakav zajebani Bogdarenko, princ želi da upozna rukatnice, tkalje, živopisce, jer dolazi iz svijeta koji bi se rado divio kulturi, vještini, starim utvrdama i legendama srednjeg vijeka.
Zato mi je žao što Čarls nije bio na Žabljaku Crnojevića koji je u petak bio obasjan suncem i tih. Hiljadu godina od crnogorske državnosti, i dvadeset minuta od Podgorice, pokazao bih čovjeku đe da bere divlji asparagus i kako se brdo čini gradom dok umire kao napušten pas.
( Brano Mandić )