Sjećati se znači iznova uspostavljati bliskost

Na pergamentu vremena ne blijede biljezi duhovne mudrosti i stvaralačke imaginativnosti, iako pokadšto bivaju prekriveni patinom tišine.

Izložba Memento posvećena kreacijskom opusu Nade Marović - Stanić, nominatom prve žene vajara u crnogorskoj umjetnosti, to doista potvrđuje. Sjećati se znači iznova uspostavljati bliskost. Večeras, uz dužni pijatet, to radimo sa djelom jedinstvenog poetičkog integriteta, mediteranske blagosti i eteričnosti, i njegovim tvorcem, koji je strasno tragao za sintezom klasičnog i modernog, držeći se aristokratizma kao principa, kao egzistencijalnog i duhovnog kreda.

Ona u kamenu - pješčaniku razvija svoju epigramski sublimiranu plastičnu misao. Izabrala je kamen koji je, po sopstvenom iskazu, invocira i podsjeća na fakat da je Crna Gora freska u kamenu, da tu gotovo magično priroda podražava umjetnosti, da je “sve kamen i sve ljudsko iz kamena.” Intimističke kreacije - kamerne skulpture nastale su rafiniranom, lirsko-senzitivnom obradom kamena, dijelom već izobraženog mistikom i erotikom mora. Osobenom stilizacijom, bez naglašene deskriptivnosti, materijalizuje svoje emocije i ideje, gradi skulpture iskonske, arhetipske emanacije i neke egzotične, pokadšto totemske amblematičnosti.

Esenciju njenog tematsko-motivskog prosedea čine čovjek i animalističke figure. Harmoničnost, profinjena stilizacija u modeliranju likova i neki zatomljeni lirizam, karakterišu gro njenih radova u kojima dominiraju parovi - amorovci. Nema patetike i senzualne melodramatike u njihovom tretmanu, već elizijske smirenosti romantičnih osoba duhom i osjećanjima. Njihove ruke su naglašene, često deformisane, one su zapravo ključ sakramenta čulne i nebeske ljubavi. Mačka, slon i kentaur imaju vidno mjesto u Nadinom opservacionom fokusu. Suptilno, minucioznošću minijaturiste, stilizuje plitkoreljefne zapise karakterističnih crta u obradi ovih animalija, imanentno datim poetičkim kanonima, njenoj inventivnosti i asocijativnosti.

U vaskolikim analizama njene poetike, paralelama i analogijama sa duhovnim prethodnicima, nalazimo kreacijsko korespondiranje sa klasičnom grčkom i egipatskom skulpturom, do redukovanih formi avangardne skulpture, napose sa brankusijevskim čistim stereometričkim oblicima. Vaspostavljajući upitnu komunikaciju sa različnim duhovnim i umjetničkim tradicijama, Nada nije zašla u epigonstvo, već je znala da stekne i odbrani etičko-estetsku nezavisnost i stvaralački dignitet. Spominjala se ona drevne istine o “vrijednostima i prednostima koje pruža savremenost” i stava da “gotovo sva naša originalnost dolazi od pečata koje vrijeme utisne u naša osjećanja”. Kritika je identifikovala i fakat da je fizionomisanju njenog intelektualnog, humanističkog i stvaralačkog habitiusa osobenu gamu dao ontološki pedigre Boke, koja vezuje kosmičko i božansko, i čiju su arabesku pohodnici doživljavali kao “izlazak iz pomrčine varvarstva na svjetlost civilizacije”. Reminiscencije na bokeljsko staro graditeljstvo očitavaju se na detaljima nekih njenih figura, najvećma onih ranih izvedenih u gipsu. Uistinu, primordijalna ljepota i nepretencioznost rese ovu kompaktnu likovnu cjelinu definisanu u svojoj stilskoj konsekvenciji i svojim ishodištima.

Svoje skulptorske zapise, intimne lirske sage nevelikog opusa, Nada je čuvala kao molitvenik, kao talisman. Stoga ne djeluje ekstravagantno njeno rijetko samostalno izlaganje. Izraz je to njenog temperamenta, satkanog od boemskih i mondenskih crta, njene umjetničke savjesti i duhovne egzistencije. Skicu za portret ove umjetnice retušira i fakat da je bila ikona i muza svoga vojna, velikog slikara Voja Stanića, koji je sam po sebi umjetničko dijelo. Kao Danteova Beatriča ona je golema slika u njegovom djelu, kao što je bila i golema slika u njegovom životu.

Riječju, arhivsko pamćenje nije mjera ovog djela, jer ono izmiče konačnosti.

(Riječ sa otvaranja izložbe Nade Marović - Stanić u podgoričkoj Modernoj galeriji)

( Niko Martinović )