(Ne)vidljivost i (ne)zaposlenost

Prije nekih mjesec i po - dva, u razgovoru sa jednom poznanicom pričala sam o eventualnom pisanju kolumni za neki od naših portala i tom prilikom joj rekla da bih se vrlo rado prihvatila tog posla da znam da ću uvijek imati o čemu da pišem. Ona mi je na to odgovorila - hoćeš, ne brini. I sad, zaista, vidim bila je u pravu.

Dešavanja kod nas nameću čovjeku, pogotovo onom u dokolici, toliko tema, daju toliko inspiracije, da je to, rekla bih, pomalo i zabrinjavajuće.

Posljednja stvar koja me je, nažalost, inspirisala je (ne)zapošljavanje osoba sa invaliditetom.

Često se po medijima provlači ovaj problem, organizuju se konferencije u saradnji sa Evropskom unijom, sa različitim nevladinim organizacijama i ko zna s kim još, uvrsti se kao jedna od tačaka rasprave u Skupštini, najavljuju razni projekti u cilju bolje vidljivosti i zapošljenja osoba sa invaliditetom, ali, čini mi se da samo na tome zapravo i ostaje, to jest da se ništa ne mijenja.

No, to je utisak koji sam ja stekla. U registru Zavoda za zapošljavanje nalazi se oko 2.000 osoba sa invaliditetom. Posljednja brojka na koju sam naišla je da oko stotinu tih osoba radi i da je to zapravo poboljšanje kada je ovaj problem posrijedi. Voljela bih da znam da li je to posao u nekim nevladinim organizacijama i raznim udruženjima ili ih recimo ima i u ministarstvima, školama.

Pošto su, već prema nekim izvještajima ZZZ, mogli da rade kao pravno-administrativni tehničari, bibiliotekari, tariferi i kontrolori u osiguravajućem društvu, mogu i na drugim funkcijama. Ako znamo da među njima ima i visoko obrazovanih, ne vidim zašto bi bio problem da, osobe kojima to sposobnosti dozvoljavaju, rade kao profesori ili, recimo, kao savjetnici na ZZZ. Uz dužno poštovanje svačije struke, smatram da nije teško biti savjetnik i razmijeniti dvije-tri rečenice sa nekim od onih preko 40.000 nezaposlenih građana Crne Gore i zakazati sljedeće javljanje za dva mjeseca.

Evidentno je da aktuelne povoljnosti koje poslodavci imaju ako zaposle osobu sa invaliditetom ne daju rezultate, pa mislim da je država opet na potezu. Možda bi trebalo da se pokrene neki projekat poput Stručnog osposobljavanja visokoškolaca, za one koji su završili fakultet tako da ko god ima i jedan odsto volje i sposobnosti da radi da mu se pruži ta šansa. A za one osobe sa invaliditetom koji nisu završili fakultet ili iz bilo kog razloga nisu bili u mogućnosti da se školuju, treba iznaći rješenje kako bi svi bili jednaki, da i dalje ne produbljujemo jaz, koji (da se ne zavaravamo) očigledno postoji.

Kad već pomenuh program Stručnog osposobljavanja, podsjetiću da se za tekuću godinu prijavilo 3.452 visokoškolaca, a poslodavci su potraživali preko 9.000. Dakle, za gotovo svaku struku bilo je najmanje duplo više ponuđenih radnih mjesta u odnosu na broj prijavljenih visokoškolaca. Pravo pitanje je - gdje su sva ta slobodna radna sada kada je program u toku?

Nezaposlenost osoba sa invaliditetom je veliki problem kod nas, ali bih ipak prije njega stavila jedan veći: svo smo svjedoci dešavanja u proteklih par godina koji nam ne idu baš u prilog, ne osvjetlavaju ono naše čojstvo kada je posrijedi prihvatanje tih ljudi. Smatram da u 21. vijeku ne bi trebalo da postoje nikakve granice među nama i da je, ipak, od svih hendikepa najgori onaj ljudski!

( Tamara Cupać )