Odlazak uzoritog intelektualca

U petak, dvadeset petog februara, u prohladno i mirno poslije podne, na podgoričkim Čepurcima, u porodičnom i prijateljskom okruženju, tiho i sa poštovanjem, oprostili smo se od crnogorskog istaknutog pozorišnog kritičara i teatrologa Veselina Radunovića.

Radunović je rođen u Podgorici, 4. aprila 1952. od oca Zarije i majke Marije, rođene Bošković. Apsolvirao je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Radunovićeva profesionalna biografija je obimna i veoma sadržajna. Službovanje je započeo u Republičkom kulturnom centru u Titogradu. Nastavio je angažman kao pozorišni kritičar, teatrolog, dramaturg, glavni urednik i pomoćnik direktora u Centru savremene umjetnosti Crne Gore u Podgorici. Bio je stručni konsultant za dramski program i član savjeta festivala Grad teatar Budva, te scenarista i voditelj programa Teatralije na festivalu. Bio je selektor Festivala pozorišta za djecu u Kotoru. Bio je član žirija festivala Sterijino pozorje u Novom Sadu i selektor za Crnu Goru. Bio je odgovorni urednik pozorišnih novina Svjetla pozornice, te generalni sekretar Crnogorskog udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa. Objavio je više od tri stotine priloga u časopisima: Stvaranje, Ideje, Ovdje, NIN, Duga, Scena, Gest, Naši razgledi, Danas, Teatron. Autor je sinopsisa za TV-seriju Teatar sudbine, izbornik je i autor predgovora za Antologiju savremene crnogorske drame prevedene na makedonski jezik. Učestvovao je na više međunarodnih simpozijuma o teatru. Bio je član odbora za pozorište i film Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Napustio je životnu scenu, pripremajući svoje obimno petoknjižje za publikovanje.

Radunović je sudbinski bio vezan za "daske koje život znače". U ranoj mladosti stanovao je nadomak te velelepne zgrade, Crnogorskog narodnog pozorišta. Gotovo svakoga dana, odlazio bi kod svoje drage strine, pozorišne zaposlenice, obilazio tamne mistične prostrore prepune čarolija i snivao bajkovite snove. Često je krišom pratio probe, uživao u scenama, kulisama, kostimima, reflektorima, glumačkim tiradama, muzičkoj pratnji i gromkim zahtjevima reditelja. Od malih nogu, sa zanosom je igrao u školskim predstavama, vodio priredbe, pjevao u horu. Kasnije, kada je odrastao, ispratio je gotovo sve premijere i predstave koje su gostovale u Dječijem pozorištu i CNP-u. Uz veliki broj knjiga i bezbroj dramatskih tekstova koje je pažljivo spoznao, fundirao je bazna iskustva, na osnovu kojih je velikim angažovanjem, uspostavio svoje visoke pozorišno-kritičarske parametre.

Iz dana u dan, iz predstave u predstavu, iz analize u analizu, iz teksta u tekst, Radunović je uporno, strpljivo i dosljedno brusio, stručni, moralni, estetski i etički dignitet kritičara. Promišljajući našu pozorišnu scenu, Radunović je smatrao da su razvoju kritičke misli u Crnoj Gori, u dužem periodu, poseban doprinos dali Sreten Perović i Milorad Stojović. Tokom svog višedecenijskog pozorišnog angažmana, Radunović je osobito volio teatarska promišljanja Pitera Bruka, koncept Boba Vilsona, rediteljski prosede Jiržija Jarockog. Sa bivših jugoslovenskih prostora, izuzetno je cijenio rad Dejana Mijača, Jagoša Markovića, Vita Taufera, Tomaža Pandura, Paola Mađelija, Slobodana Unkovskog. Svesrdno poznavajući stvaraoce čiji je rad ostavio duboki trag na crnogorsku pozorišnu scenu, Radunović je isticao: Nikolu Vavića, Blagotu Erakovića, Branislava Mićunovića, Radmilu Vojvodić, Milana Karadžića. A zatim, akcentirao je i dramske pisce koji su bitno uticali na kvalitet savremene crnogorske pozorišne scene: Veljka Radovića, Ljubomira Đurkovića, Stevana Koprivicu, Igora Bojovića. Naš poznati reditelj, estetičar i dramski pedagog, Radoslav Lazić, u svojoj knjizi Traktat o kritici, uvrstio je Radunovića u veoma ugledne jugoslovenske pozorišne kritičare, među kojima su: Jovan Hristić, Muharem Pervić, Jovan Ćirilov, Laslo Vegel, Aleksandar Milosavljević.

Veselin Radunović je iznad svega i prije svega istinski volio pozorište. Bio je vrstan pozorišni profesionalac. Istovremeno, bio je izuzetno prefinjena, staložena, suzdržana, obrazovana i kulturna ličnost, jednom riječju gospodin i uzoriti intelektualac. Nažalost, iako je njegov kreativno-stvaralački turnus bio vrlo bogat i veoma sadržajan, neumitna bolest odnijela ga je dalekim nebeskim prostranstvima. Napustio nas je u svojoj zreloj šezdeset četvrtoj godini, a ostali su cijelog života da tuguju, cijenjena supruga, doktorka Jadranka i jedinac sin, student Matija. U našim drugarskim i prijateljskim sjećanjima, stalno će ostati njegov plemeniti lik i blagi osmijeh.

( Slobodan Bobo Slovinić )