Dođu tako vremena kad Ivo Andrić zaćuti

Prošlo je više od 50 godina otkako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Novčanu nagradu od milion dolara, dobijenu tom prilikom, donirao je bibliotekama u Bosni i Hercegovini.

Pisac kojem je dobrota, siromaštvo, ali i tragična zatucanost bosanskohercegovačkih ljudi bila centralno mjesto njegove književnosti, smatrao je logičnim da pokuša ublažiti tu zatucanost.

A kako drugačije nego čitanjem knjiga?!

Sam se za života klonio ljudi koliko je to bilo moguće. Izražavao je otvorenu odbojnost prema svakoj vrsti književnosti u kojoj se prenaglašava uloga autora. Biografski metod u kritici smatrao je neplodnim i izrazom nemoći da se analizira književno djelo, pa se umjesto toga koncentriše na ličnost pisca. Nikada za života nije posjetio svoju rodnu kuću u Travniku, smatrao je to nepotrebnim skretanjem pažnje na sebe. Nije bio oduševljen idejom o otvaranju spomen muzeja, jer je bio iznimno skromna osoba, mislio je da nije u redu da se njemu podiže neka vrsta mauzoleja.

Jednom prilikom je rekao: „Verujte, uvek sam se pitao šta će im ta moja rodna kuća u Travniku? Nije to ni Šatobrijanov zamak u Bretanji, ni velika kuća Viktora Igoa u Parizu, ni Tolstojeva Jasna Poljana“.

Emir Kusturica i Milorad Dodik napravili su privatni poslovni kompleks u Višegradu o trošku naroda Republike Srpske i nazvali ga po Andriću. Iako ga je većinski finansirao, ovaj narod nije i većinski vlasnik ovog grada. Pripašće mu, kažu sadašnji vlasnici, jednom u dalekoj budućnosti.

Ni iz čega u Andrićevom književnom opusu ili intervjuima koje je dao nije se dalo naslutiti da mu je takvo što ikada bilo želja. Svojim odnosom prema Nobelovoj nagradi jasno je poručio da je obrazovanje i prosvijećenost ljudi jedino što smatra važnim.

Zato poslovno turistički kompleks nazvan po Ivi Andriću, Andrićgrad, nema nikakve veze sa njim. Kao što ni odgovarajući i iz konteksta izvučeni citati iz njegovih djela, na magnetićima za frižidere ili uokvireni u kičaste okvire, nemaju veze sa onim za šta je dobio Nobelovu nagradu. Posebno je zanimljiv najprodavaniji Andrićev citat o pametnim ljudima koji zaćute u teškim vremenima, koji dokazano nikad nije izrekao, a koji opet odgovara svakoj eksploatatorskoj vlasti.

O ovakvoj vrsti konformizma i "mudre" ćutnje Andrić je na kraju i zapisao: „Postoji priča da je na dvoru nekog sultana bio naročit činovnik čija je titula glasila: evetefendija. Njegova jedina dužnost bila je da klima glavom u znak odobravanja na sve što sultan kaže".

Do sada je građevina na Drini koštala ovaj narod dvadeset puta više od nagrade koju je Ivo Andrić donirao istom tom narodu. Narodu koji ga, opet, sve manje čita, a sve mu više posthumno broji nacionalni sastav krvnih zrnaca. Istovremeno, broj nepismenih raste svake godine. Kao što se smanjuje i broj biblioteka i iznajmljenih knjiga u njima.

Ovakav Andrićgrad je isključivo spomenik jednom nezabilježenom samoljublju, sebičnoj i gramzivoj, nesposobnoj politici koja iza sebe ostavlja pustoš, prazne fondove, decenijske dugove, nezaposlene i nesrećne ljude, dok istovremeno ovakve branioce nacionalnih interesa i članove njihovih porodica preko noći pravi milionerima, na račun iste te sirotinje opisane u Andrićevim romanima. Perfidni i neuspjeli pokušaj veličanja nacionalnog, iza kojeg se zapravo krije isključivo lični profit.

Uostalom, kao što je veliki pisac jednom i zapisao: „Kad god sam i gde god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili preteranu osetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidnu sebičnost.“

( Aleksandar Trifunović )