Kris Šofranac iz Arizone kanuom krstari kroz Crnu Goru

Decembar, zimski dan u Podgorici. Mladić u Moraču spušta kanu. Viđali su Podgoričani kajakaše u gradu, ali kanu kao taj nisu još.

Kanu pripada Krisu Šofrancu, mladiću čiji su preci Crnu Goru napustili po završetku Drugog svjetskog rata i tražeći neki bolji život, otišli u Ameriku. I Kris živi u Sjedinjenim Državama, gdje baš takvim kanuom vodi ture u čuvenom Velikom kanjonu Kolorada. Iako se nagledao svjetske ljepote, rado se vraća u Crnu Goru. Kaže da je predivna i da ima mnogo toga da ponudi. Riječi hvale ne štedi ni za Podgoricu, kuda je prošao kanuom. “Ne mogu vam opisati kako je predivno prolaziti kroz Podgoricu rijekom Moračom, vozeći se u kanuu”, kaže on.

Kris je u Crnoj Gori četvrti put. Prvi put je dolazio 2007, sa ocem, potom 2016, kada je ostao mjesec. Prošle i ove godine u Crnoj Gori je proveo tri mjeseca. Sada je odlučio da sa sobom ponese i kanu.

“Kupio sam ga u Francuskoj i dovezao u Crnu Goru, kako bih u kanuu mogao posjetiti što više divljih mjesta, vidjeti rijeke, jezera... Mjesta koja inače posjećujem tokom rada podsjećaju na ova ovdje, u zemlji mojih predaka. Vjerujem da mi je u krvi to da volim da živim i radim na divljim i lijepim mjestima”, kaže Kris.

U krvi - sigurno. Venama tog momka teče ceklinska krv, izmiješana s irskom i krvlju američkih Indijanaca.

Krisov djed Krcun Šofranac rođen je u Rvašima, 1917. Njegov unuk ponosno će naglasiti da pripadaju ceklinskom plemenu i da je njegov pradjed bio u vojsci kralja Nikole.

“Djed Krcun je tokom Drugog svjetskog rata uhapšen zbog pokušaja rušenja jedne fabrike u Mostaru, u Hercegovini i završio je u zatvoru u Italiji, gdje je sreo moju babu Gretu, njemačku medicinsku sestru. Po završetku rata, djed je pušten i on i baba su najprije otišli u Njemačku, odakle je sa njima 1948. u Crnu Goru došla i očeva tetka Maria. Svi su zajedno živjeli u Rijeci Crnojevića, a moj otac Rodoljub rođen je na Cetinju”, kaže Kris.

Iz priča svojih predaka, shvatio je da uslovi za život u Crnoj Gori tada nisu bili najbolji, rekli su mu da je njegov otac skoro umro kad mu je bilo samo pet godina.

“U to vrijeme, vojnici su svakodnevno dolazili u kuću moje porodice i tražili djeda, koji je već napustio dom i krenuo da traži novu zemlju za život. Vojnici su tetki i babi rekli da mogu da se vrate u Njemačku, ali da mog petogodišnjeg oca moraju ostaviti u Crnoj Gori, jer je tu rođen. One, naravno, nisu pristale na to”, priča Kris.

Greta i Maria su pričale da je Krcun dezertirao i da se više nikad neće vratiti.

“Znale su da nije tako i da će on doći po njih, da ima plan. Tako je i bilo. Djed se pojavio jedne večeri nakon pola godine i saopštio im da idu u Austriju. Nakon toga, u Crnu Goru nije dolazio do 1981”, prepričava “Vijestima” Kris događaje iz prošlosti njegove porodice, koja je po napuštanju kampa u Austriji, život nastavila u Klivlendu, u američkoj državi Ohajo.

Za preko četiri decenije života u Americi, do smrti 1990. godine, Krisov djed nikad nije govorio engleski.

“Bio je to sjajan čovjek. A ja nikad nisam imao priliku da sa njim govorim crnogorski, zbog čega mi je danas žao”, priča ovaj mladić.

Krisov otac je neko vrijeme živio u Njujorku, odakle je preselio u Arizonu, jer je čuo da mnogo Crnogoraca živi tamo. Tu je sreo buduću suprugu Suzan.

“Baba moje majke je američka Indijanka, a djed Irac. Moj djed po majci je rođen u Arizoni, prije nego je ona, u februaru 1912. postala 48. država SAD”, priča Kris o porijeklu svoje porodice.

I onda ponovo prelazi na priču o crnogorskim korijenima.

Kaže da je njihov dom u Arizoni pun crnogorskih zastava, kao i da su se priče o istoriji Crne Gore u njihovoj kući prenosile generacijama.

“Te priče su me i zainteresovale da posjetim Crnu Goru”.

Kris ima brata i dvije sestre. Anastasija živi u Portlandu, udata je i ima kćerku Beatris. Medlin je psihoterapeutkinja i živi na Havajima. Brat Nikola živi u Feniksu i ima dva sina Rajkera i Rovena.

“Ja sam slobodan, nemam ženu i djecu”, smijući se dodaje Kris.

Taj mladić je ovih dana uživao u vremenu provedenom sa porodicom u Crnoj Gori, gdje je proslavio i Nikoljdan.

“Odrasli smo slaveći slavu, moj otac je držao do toga”, priča on i dodaje da njegov otac pravi odličnu sarmu, a majka odličnu gibanicu i musaku, da uživa u dobrim ćevapima, ali kaže i da ništa nije tako dobro i ukusno kao u Crnoj Gori.

Kris Šofranac u Americi radi za kompaniju koja organizuje turističke ture kanuom kroz Veliki kanjon.

“Pripremam hranu za turiste, vozim čamac, vodim ljude na planinarske ture, upoznajem ih sa istorijom, biljkama, životinjama…”, objašnjava ovaj mladić.

Lani je preko rođaka u Srbiji kupio “ladu nivu”, koju vozeći upoznaje divlje ljepote Crne Gore, Srbije i Rumunije.

“Tokom prošlogodišnje posjete sam došao na ideju da sljedeći put donesem i kanu, kako bih mogao da upoznam rijeke i jezera”, kaže on.

U budućnosti sebe vidi kako sa porodicom živi jednostavan život na selu, u kući sa baštom. Nije mu strana ni ideja da se u Crnoj Gori bavi turizmom.

“Preporučio bih Crnu Goru svim mojim američkim prijateljima i klijentima”, kaže Kris, provlačeći usput i da ga muči to što u Crnoj Gori vidi puno smeća, da to rade i članovi njegove porodice ovdje, ali da se on trudi da ih nauči drugačije. Da čuvaju svoju zemlju.

Zaboravite brane, ove čiste rijeke su pravo blago

“Crna Gora je tako lijepa - pomislite samo na činjenicu da možete stajati na vrhu Lovćena, na snijegu, i posmatrati more. To je nevjerovatno. A tek ljepota Durmitora, kanjon Morače, Tare, Prokletije… Ovo je jedna lijepa zemlja sa mnogo potencijala za turizam. Ovdje posjetioci mogu da probaju vina i najbolju hranu na svijet”, u dahu izgovara Kris, dok govori o utiscima iz zemlje predaka.

Zadivljen čistoćom crnogorskih rijeka i da iz nekih od njih može direktno da pije vodu, poručuje da bi ih trebalo sačuvati.

“Sve te priče o branama su smiješne. Samo jedan pogled na brane koje su podignute na zapadu SAD vam može reći koliko to nema smisla”, kaže on.

( Damira Kalač )