Moć bisera

Piše mi jedna gospođa prije neki dan: „Nikada nisam pratila boks, ni sada ne mogu da shvatim tu vrstu sporta, šta tu ima lijepo? Ali sam pročitala Vašu knjigu, u njoj mi se posebno dopada Vaše viđenje sportiste, njegove težnje da dostigne svoj cilj uz sva moguća žrtvovanja i odricanja... No, i dalje ne mogu da shvatim: šta u toj borbi ima plemenito?“

Odgovorio sam joj da potpuno razumijem njen stav o boksu i da sam svjestan da za njega ima puno argumenata. Ali, da ja mislim da je istina o svim našim „gledanjima“ najbolje sadržana u riječima blaženopočivšeg patrijarha Pavla, kada je jednog ljeta, na upozorenje svog pratioca da ne bi trebalo da prođu pored plaže na Adi (kuda ih je put vodio), jer bi se mogla pojaviti kakva neprikladno odjevena osoba, odgovorio: „Svako vidi ono što hoće!“

- Da, više puta sam razmišljao od kada sam objavio tu knjigu (Štit i mač), da li sam u pravu? Da li ja glorifikujem boks? Da li ja u stvari pričam bajku, zanesen maštanjima iz djetinjstva: o vitezovima, borbama, junaštvima, podvizima? Da li ja lažem, kad u nečemu što je tako očigledno, jasno - surovo, ružno, nečovječno... tražim, nalazim, i vadim iz te ružne školjke: čovječnost i plemenitost, kao najljepše bisere, pokazujući svima njihovu ljepotu?

Riješih da u mislima nastavim razgovor na ovu temu sa pomenutom gospođom:

- Zaista mi nije jasno, kako neko u toj razmjeni teških, opasnih udaraca, od kojih se nerijetko jedan od suparnika nađe na podu u nesvijesti, ili u boljem slučaju biva „samo“ prebijen, obliven krvlju, slomljenog nosa, raspukle arkade, o modricama i oteklinama da ne govorim, može naći ljepotu i plemenitost? Izvinite molim vas, ali meni je to neshvatljivo! - reče ona.

- Da, da, potpuno ste u pravu - odgovaram - tu se ništa ne može osporiti. Zaista je i meni strašno gledati kada se recimo, snažniji, nadmoćniji bokser prosto iživljava nad slabijim bokserom, zasipajući ga udarcima. Ili, kada se borba završi teškim nokautom... Užasno je posmatrati čovjeka kako pada kao pokošen, pri padu lupi glavom o pod, leži bez svijesti, ne samo pobijeđen nego i ponižen, lišen dostojanstva, prosto kao da je u tom času poništen! A to je više nego strašno! I, tačno je: nema tu ništa lijepo ni plemenito. Slažem se potpuno sa vama. Znate, puno sam razmišljao o ovoj temi, bezbroj je primjera da se u borbi koja se odvija u ringu, dešavaju manifestacije najnižih ljudskih strasti: beskrupuloznosti, bezosjećajnosti, surovosti, čak krvoločnosti! Da, strašno je šta sve čovjek nosi u sebi, a da toga možda nije ni svjestan. U jednom trenutku to izbije iz njega, a onda: brže-bolje (po završetku borbe) „oblači fino odijelo“, biva nasmijan, pozdravlja se ljubazno sa „pregaženim“ protivnikom, tapše ga, ljubi, ispraća sa ringa... Publika ga burno pozdravlja, slavi... predstava je završena! Da, prosto mi sve to često izglada kao teatar apsurda - i ništa više!

Gospođa koja je sve to slušala poluotvorenih usta, dočeka:

- Pa, eto vidite, i sami priznajete da je to ipak, jedna potpuno paradoksalna situacija: dvojica momaka se besomučno tuku, nastoje svim silama da jedan drugog onesposobe krvnički razmenjujući udarce, a kada uspiju, pri tom najčešće likuju nad oborenim protivnikom vrišteći, skačući i urlajući od sreće! I, onda mu još dodjeljuju zvanje šampiona, majstora plemenite vještine, magičnog četvorougla... Budi Bog s`nama! Pa šta je tu magično, plemenito... Strašno! - poentira ona.

- Hm, da! Mnogo je toga ružnog u boksu... - nastavih. I sada, iskreno da Vam kažem, pomišljam na još jednu činjenicu: mnogo je loših ljudi u boksu - ljudi sa margine života, prostih, primitivnih, neobrazovanih... Ljudi koji su čak kadri da u samom ringu, u borbi koja bi trebalo da je prikaz viteštva, i koja se na kraju krajeva odvija po određenim, strogim pravilima, pokušavaju da do pobjede dođu služeći se nečasnim, prljavim postupcima i zabranjenim udarcima. Ja sam se jednom prilikom u Nišu, na ligaškom meču, boksujući protiv jednog bivšeg šampiona, naprosto šokirao, nisam mogao da vjerujem da se to dešava. Naime, pošto mu nije išlo baš najbolje, i nije uspijevao da nađe rešenje - kako da plasira svoje udarce, u jednom trenutku, dok smo bili u klinču, udario me je glavom, pokušavajući da mi razbije arkadu... Pomislio sam u nevjerici (iako je bilo očigledno) da je ipak, možda to bilo slučajno. Ali, odmah potom se situacija ponovila, odvojio sam se od njega, gorko se osmijehnuo i pogledom ga upitao: šta to radiš? Borbu sam bez problema priveo kraju. Po proglašelju pobjednika, on mi je prišao („obučen u fino odijelo“), pružio ruku i rekao: Izvini za ono, nije bilo namjerno! Opet sam se osmijehnuo i rekao: U redu je... A bio sam tužan što je jedan šampion, reprezentativac, to sebi dozvolio i doživio mnogo teži poraz od onog u ringu. Dakle, gospođo, vjerujte, ja najbolje znam koliko boks može biti grozan, surov, prljav... i svjestan sam da je ta prljavost u stvari ono blato na dnu jezera u kome se nalaze ustajali, raspadajući otpaci, krhotine stakla, oštro kamenje...

- Eto vidite! - uskoči gospođa - Ali, sada mi tek ništa nije jasno! To jest, nijesu mi jasne dvije stvari: kako je neko ko tako govori o boksu, mogao da se bavi tim sportom? I, kako ste uopšte mogli da napišete onakvu knjigu, sa onim pričama, u kojima boks uzdižete i predstavljate kao najbolji i najsigurniji način, da se od nekog nejakog, bojažljivog, ili problematičnog dječaka, izgradi zdrava ličnost, maltene - vitez? A znali ste sve ovo i mislite ovako o boksu! Izvinite, ali, da li ste Vi svjesno, nama čitaocima, pokušali da šarenu lažu plasirate kao sakrivenu istinu?

- Eh, poštovana gospođo, nije sve tako jednostavno, i sami znate da nije sve u životu crno - bijelo! Dozvolite da se poslužim onom metaforom o jezeru. Dakle, jezero je - boks! U njemu, mi koji u njega ulazimo, plivamo - svako na svoj način i svojim stilom! Na takmičenjima koja se organizuju, trudimo se da ostvarimo što bolje rezultate, da budemo najbolji, dosegnemo sam vrh i da na njemu što duže trajemo i opstajemo. U pauzama između takmičenja ima i onih koji vole da rone, da istražuju: šta to kriju dubine jezera? Najčešće pronalaze gustu, visoku travu i pipajući po njoj, posjeku se na neku od onih krhotina stakla. Ili, stanu na oštar kamen, bolno jauknu, pa povrijeđeni i razočarani, krvareći izlaze iz jezera i idu da liječe rane. Ali, ima i onih vještijih tragača, sa većim dahom, koji znaju gdje i kako u onom blatu da nađu školjke i njihove bisere! E, oni znaju da su pronašli pravi cilj i smisao takmičenja, i da su dobili bogatstvo koje samo ti biseri u sebi kriju. To je vrsta bisera posebnog sjaja, vrijednosti i ljepote, jer sadrže istinu o onome ko ih je pronašao. O, ta istina najčešće nije uopšte lijepa, čak nasuprot! Ali, gledajući se u tom ogledalu istine, dobija priliku da mijenja svoj izgled (sadržaj). Ta prilika, ako čovjek hoće da je iskoristi i krene u proces preobraženja, je ono što mu dušu ispunjava posebnim zadovoljstvom i milinom. Jer, tada se dešavaju čudesne promjene: tvrdo srce omekša... onda dobijate potrebu da sa svima budete prijatelj i imate moć da „ljubite neprijatelje svoje“ - postajete čovječniji! Sjaj tih bisera vam priča priču o prolaznosti slave i pobjeda; o tome, da su svi vrhovi, visine i vrijednosti ovoga svijeta vrlo često mamci koji vas mame u mišolovku.

Eto, zato je (po mom mišljenju) boks plemenita vještina! Jer, u svojim dubinama krije te bisere koji svojim dejstvom mogu da oplemene čovjeka. Ja znam da je malo vrhunskih plivača u tom jezeru, još manje vještih ronilaca, ali, to ne poništava istinu: da se u jezeru nalaze rijetko vrijedni biseri... Ko zna da traži - naći će ih!

( Miodrag Perunović )