Hiljadu godina

Mislim da je Žerar Depardje ciljao na brabonjke, nakon sastanka sa premijerom Đukanovićem u vili Gorica, ono kad je rekao da đe ovce pasu ne treba koristiti hemijsku prihranu.

Kako vrijeme milenijumskog trajanja Crne Gore prolazi, sve više sam ubijeđen da je Depardje mislio na brabonjke, jer od dogovora sa Đukanovićem ostalo je jedno veliko ništa, govance od ovce, da se pjesnički izrazim, jer samo poezija preostaje onima što ih izradi filmadžija.

Ko je koga tu prevario teško je pouzdano reći, zašto je debeljko uopšte dolazio u Crnu Goru da uslika bijele brave iz preleta - koga briga. Mediji su dobili dva dana belaja, Žerar je dobio dvije oke vina, možda i crven pasoš, a Vlada novog specijalnog ambasadora kulture koji se, hm, više nikad nije javio.

Jedna znojna kultur-poslenička svita koja je titrala oko glumca, ekselencija Mićunović, tadašnji ministar kulture, odred paklenih stradalnika tranzicije koji su utočište našli u umjetnosti i državi - svi su nastavili svoje male provincijske produkcije i čekali da se makar Marina javi.

Ali Marina se nije javila. Marina se izgleda predomislila, odbija da obrne put slavnog Cetinja gdje čekaju prazne hale duhova frižidera spremnih da se prometnu u čudo konceptualne umjetnosti dvadeset prvog vijeka, o čemu je poletno naklapao bivši premijer Igor Lukšić.

Veličine svjetskog glasa na povocu lokalnog protokola, poput Marine ili Depardjea, ukazivale su se povremeno na Cetinju, samo što se kod Abramovićke stvar još dodatno potakla, čak je pominjana i crnogorska dezoskiribonukleinska kiselina koja stoji iza genoma njene porodice.

No, loše vrijeme, ekonomska kriza ili realna potreba da se stvar zavazda odjebe ostavila nas je đe jesmo - na Cetinju, bez fabrike, bez projekta, bez Lukšića na funkciji, sa umirućom nadom da će možda zamijeniti genseka Bana, što je taman izvjesno koliko Marinin projekat MACCO koji više niko ne pominje.

Dok se crnogorska armija kulturnih činovnika slika sa zvijezdama i krcka ničim zaslužene dnevnice, komšije Hrvati su ovih dana ugostili holivudsku produkciju osmog nastavka serijala Ratovi zvijezda. To bi trebalo da im donese milione, jer nije mali vagon turista koji će obići Stradun samo zato što je holivudski producent odlučio da tamo pobode kantinu.

Nabreklo vime komšijske krave me je nagnalo na pitanje - zašto mi ne možemo nekad da ugostimo dobar filmić i zaradimo za lebac? Samo nepismenost i partijsko zapošljavanje po domovima kultura gdje se šalju granični slučajevi i partijski škart, samo neprirodna selekcija na rubu kulturnog debiliteta dovela je do činjenice da Crna Gora ne zarađuje od svojih prirodnih prostora i starih urbanih cjelina koje su stvorene za kameru.

Filmovi se ne snimaju u Crnoj Gori već u Hrvatskoj, ako to nekome još nije jasno, i zato što je kultura najmorbidniji segment crnogorske društvene scene gdje su čak i budžeti pozorišnih predstava tajna, a kamoli blok-računi domoljubnih banketa i mafijaških ugođaja za ljubitelje operete i dobrog koksa.

Marina, Depardje, ostali ambasadori dobre volje u kulturi (nekad je to bio Kusturica) samo su mečke i statusni simboli elite prejedenih malograđana koji kulturu gledaju kao protivnika, kao prijetnju, i kao svoju smrt. S pravom.

Jer onog trenutka kad bi nekoliko pismenih i poštenih omladinaca i omladinki dobilo deveti dio novca koji se knjižio na ime Srpske televizije, ili se otpisao na honorare besmrtnika iz CKL-a, sistem bi se suočio sa proizvodima koji bi ga učinili smiješnim i nakaznim istovremeno.

Stoga crnogorske umjetnike, iako ih je vrijednih i trijeznih jako malo, valja držati na povocu, u podrumu, bez menadžera dostojnih njihovog talenta, karati ih gladne na konkursima, povremeno najedati svjetske zvijezde i obavezno svima pokazati Cetinje i one strašne spomenike Dimitrija Popovića koji kičom i simbolikom besmisla najbolje kazuju u kakvoj se u murici nalazimo već hiljadu godina koliko, čujem, traje crnogorska državnost.

( Brano Mandić )