Job Vacancy

Sumnjam da se prosječan radni dan na početku karijere nasumično izabranog muškarca sa ovog prostora, koji je radni vijek proveo između početka šezdesetih i kraja osamdesetih, mnogo razlikovao od bilo kojeg radnog dana neposredno pred njegovu penziju. Između ta dva prosječna radna dana prošlo je „svega“ tridesetak ili više godina. Iako poprilično pojednostavljena, vjerujem da bi ova tvrdnja prošla tautološku provjeru i pored nje bi komotno moglo da stoji T.

Nije predavno bilo da ne bismo pamtili da je najvećem dijelu radno sposobne populacije poslodavac bila država, a malobrojni privatnici su uglavnom bili zanatlije.

Da je tada, kao slučajno odabran uzorak, zumirana mikrolokacija na kojoj sam ja živio, tipičan ostatak dana lokalnog homo vulgarisa bi izgledalo ovako: ručak, popodnevna dremka, ribolov, betl ili preferanc uz pivo sa ekipom u komšijskoj kafani. Sve navedene aktivnosti bi neki softver izlistao kao statistički najčešće rabljene na dnevnoj bazi.

Pošto nismo bili baš industrijska zona, bilo je dosta zanatskih radnji, kafana, pekara... Nije bilo neobično za pomenuti “entitet” da elektromehaničarska radnja po potrebi postane kafana. Ili obrnuto. Tipično radno vrijeme radnje, a i kafane, nije baš bilo jasno definisano. Sve je zavisilo od broja mušterija koje su se pojavile u toku dana. Ukoliko je gazda procijenio da je dovoljno „majstorisao“, Boga je molio da ne bane neko ko nerazumno traži u dva popodne da se premota rotor anlasera. A tek ako se ko pojavi predveče, pa još treba sići u kanal zbog težine kvara. Taj bi sigurno bio odgođen za naredni dan, ako opet što drugo ne iskrsne, ko bi prekidao partiju karata...

Imam konkretno sjećanje na unezvijerenu ženu koja se pojavila sa „pokvarenim“ radijom kod našeg gurua za struje svih frekvencija. Isprepadana, nemušto je objasnila da radio mora da se popravi prije nego što joj se muž vrati sa posla. U suprotnom, jasno je bilo, batine bi neselektivno „pucale“ po svim članovima familije, uključujući i nju samu. Spasilac u liku (vele)majstora je znalački izanalizirao problem i obećao da će aparat da bude popravljen na vrijeme. Obećanje je ispunjeno, presrećna žena je došla u zakazano vrijeme i trkom odnijela popravljenu spravu. Inače, kvar je bio poprilično komplikovan, djeca su pomjerila potenciometar i promijenila stanicu.

Epizoda sa mojim kumom, koji je nabasao na drugog lokalnog univerzalca, istovremeno mehaničara, električara, autolimara, bravara i sve što treba, takođe je u duhu ondašnjeg vremena. Zapanjen što ovaj „stranac“ ne želi varenje auspuha, već njegovu zamjenu novim, iako je „krpljenje“ bilo sasvim izvodljiva opcija, domaći ekspert je cijelo vrijeme zamjenjujući auspuh, sa učestanošću od svakih dva-tri minuta izgovarao: „ Aaa, imaš ti para“.

Cigaretu, naravno, nije vadio iz usta, a odnos pepela, koji nekim čudom nije otpadao, i ostatka cigarete je do kraja završenog posla porastao do proporcije 3:1. Ne treba zanemariti ni desetak dokonih posmatrača, koji su se gurkali laktovima i u uživo komentarisali ovu intervenciju.

Iz nekog intervjua Miša Janketića shvatih da je obaveza muškarca da za života napravi makar jednu kuću.

Vjerujem da moj otac nije znao za ovaj muški zavjet, ili što li je već, ali je ipak od plate, bez iznimnih napora, napravio vikendicu. Mada, što se naše familije tiče, ovo nije bila strogo muška stvar, jer je kredit digla i majka. Moglo se...

Malo ko je tada slutio da to, za naše društvo u svakom smislu, Periklovo doba lagano izmiče i da ondašnja nevjerovatna lakoća postojanja ima oročen vijek trajanja.

Očigledno je da je neko ko je upravljao našim dijelom „neba“ imao senzibilitet Jiržija Mencla pa je sam život na ovim prostorima režirao sa poprilično topline i humanosti. Kakav je to bio sticaj okolnosti i po čijim zaslugama, to je posebna priča.

Bilo kako bilo, počeo je da se glaska neki novi „upravitelj“ koji je forsirao druge žanrove.

Izgledalo je kao da smo, posle prijateljskih utakmica bez najave prebačeni u Bundes ligu, pa ko se snađe...

Bilo je mnogo vjesnika novih vremena, pa su u skladu sa tim i mnoge relacije postavljene na nove, „zdravije“ osnove.

Novi poslodavci su bili neki fini ljudi, tu iz komšiluka. Prestala su da važe prethodna pravila, oni su znali neka veća znanja. Bez obzira na njihov lični odnos prema obrazovanju, nepogrešivo su shvatali da im treba školovan, multifunkcionalan kadar.

Velikodušno su pružali šansu posrnulim prijateljima. Istina, bili su zahtjevni, ali šansa je šansa...

Tako je moj poznanik, koji je cio dotašnji radni vijek proveo u prodavnici cipela i ostao bez posla, jedno jutro ozaren vidio oglas za upravo to radno mjesto koje on najbolje zna da radi. U „mali duh“ je otrčao do vlasnika, sa kojim se dobro znao, da bi se dogovorio kad da počne.

Međutim, vlasnik nije to tako zamišljao. Uslijedio je pravi intervju, od pitanja za ime i prezime do raznih detalja.

Ova mini drama je dostigla svoj klimaks posle pitanja vlasnika: „Govoriš li engleski i umiješ li da radiš na kompjuteru“?

Uslijedio je odgovor: “Da znam engleski i kompjutere sigurno ne bih kod tebe dolazio“.

Nešto se ne mogu sjetiti je li dobio posao.

( Darko Prelević )