Apolitičnost kao savremena jeres

Apolitičnost je samoubistvo bez nastupanja smrti, jedno praznovjerje današnjice, koje se manifestuje u jasnoj podložnosti, a ustvari bi trebalo predstavljati prkos i pobjedu ljudskog nad politikom. Aristotelovo viđenje čovjeka kao zoon politikon, nikada nije imalo jasniju, suroviju manifestaciju negoli u našoj današnjoj svakodnevnici. Stranke su, više nego bilo što drugo, postale homogeni blokovi interesnih sfera u koje se čovjek, htio ili ne htio, uključuje kako bi ostvario najosnovnije. Stirner bi se ponosio nama, stanovnicima Bosne i Hercegovine dvadeset i prvog vijeka, kada bi imao priliku primijetiti koliko se u domaćem političkom tkivu nalazi svojevoljnih, samozainteresiranih i egoističnih ćelija. Ali, naš se razvitak, u evolutivnom smislu političke filozofije, našao na razmeđu u kojem još uvijek ne postoji država, kakvu bi čovjek priželjkivao (zbog sebe samog), gdje bi se njegova individualnost razvijala i gdje bismo nespriječeno ostvarivali ono vlastito, pa barem bilo na uzgrednu štetu struktura. Još uvijek se, bez najmanjih naznaka sumnje, nalazimo na stranicama povijesti gdje država postoji zbog sebe same, kao jedan institucionalni okvir koji ima osnovnu nakanu da osim nadgledanja i kontroliranja sve individualnosti svede na mlaku osrednjost.

Naše postojanje je dogmatičnost od prvog trena. Rađamo se uz državu, u državi, i mnogi od nas nikada i ne dođu do zaključka da se i ovdje samo radi o jednom okviru (okovu?) koji je čovjek stvorio (sebi samom). Čak i platonovske koncepcije o državi, sanjarenja koja se tek oslikavaju na teorijskom platnu jedne neviđene zbilje, sadrže više političke emancipacije negoli današnji nastupi, i to iz prostog razloga što se jedna dogmatična struktura nije uzimala kao nepromjenjiva kategorija političke filozofije, po sebi – za sebe. Dakle, u politici je još uvijek postojalo sanjarenje, u smislu težnje ka idealima. Najveći „grijeh“ naše današnje zbilje jeste slijepo vjerovanje u nepromjenjivost, u ustaljeni poredak stvari koji se sažima u određenoj lijenosti misli, koračanju stazama koje su ugodne, u smislu da vode do jasnih mjesta u političkom labirintu gdje je moguće opstati i lagodno postojati pod žezlom današnjih moćnika.

Vratimo se sopstvenoj zbilji.

Najveći „grijeh“ naše današnje zbilje jeste slijepo vjerovanje u nepromjenjivost, u ustaljeni poredak stvari koji se sažima u određenoj lijenosti misli, koračanju stazama koje su ugodne, u smislu da vode do jasnih mjesta u političkom labirintu gdje je moguće opstati i lagodno postojati pod žezlom današnjih moćnika.

Dok se oko nas vode rasprave i dok se zbivanja kreću svojim ustaljenim tokom političke plime i oseke, veliko, sveprisutno pitanje ostaje otvoreno. Da li je ovo kulminacija i posljednji tren razvitka naše političke svijesti, da li je ovo cilj, summum bonum našeg postojanja u društvu? Da li je naša svrha da prožimamo i budemo prožimani ovakvim strukturama? Da li se nalazimo u ovim tokovima svakodnevnice ili ih prihvatamo kao neotklonjivo zlo sa kojim se, upravo zbog toga, mora računati. I zasigurno je ova razmišljanja lakše zaobići u razvijenim demokratijama Zapada negoli ovdje, gdje smo u politici rođeni, kršteni i pokopani. Apolitičnost je suvremena hereza, ona čovjeka ostavlja van okvira i bez zaleđa; individua postaje siroče i sužanj današnje zbilje, i iznad svega mora platiti cijenu za svoje krivovjerje. Sasvim je razumljivo da se domaća politička scena sastoji od privilegiranih i onih koji privilegije i novac žele steći najlakšim putem. Politika, kao i umjetnost, pati od razaranja vlastitih kreativnih i pozitivnih vrijednosti kada se u nju umiješa pitanje novca. Određena dearistokratizacija političkog poziva bi podrazumijevala da se u politici, doista, nađu ljudi koji bi djelovali zbog politike same i iskrene želje da se suživot oblikuje što pozitivnije po prosječnog stanovnika. A gdje je politika najplaćeniji poziv uz neviđene privilegije, tamo ćemo naći i one kojima je politika tek svrha obogaćivanja, umjesto da bude svrha stvaranja boljeg života po sve nas. A naći ćemo čak i one najgore među njima, kojima je politika sama cilj, a nikakva svrha. Daleko smo od Cincinata današnjice!

Ali, postavimo stvar na jasne temelje. Da nije „politički osviještenih“ ne bi postojala ni nesalomljiva diktatura političke zbilje nad onom ljudskom. I tako se krug zatvara nad nama, vrstom koja je stvorila državu i politiku kako bi lagodnije i sigurnije živjela te si tako, nanovo, dosanjala gospodara bez kojeg sada ne vidi izlaza i napretka. Kratkovidnost je naša sudbina.

(Prometej.ba)

( Edi Bokun )