Živ je Lenjin umro nije

Ne znaš, uvaženi čitaoče, ko je bio profesor Fogt? Pa da počnem od njega, herr Oskara Fogta koji je 1925. bio na čelu laboratorije za proučavanje Lenjinovog mozga. Tri godine kasnije, laboratorija će postati Institut za mozak, a Njemca će kasnije zamijeniti neki profesor S. A. Sarkisov, vraga neki, ugledni naučnik i jedan od akademika koji su učestvovali u obradi leša.

Lenjinov mozak podijeljen je u blokove i zaliven parafinom, izrezan na 30.963 odreska, fiksiran u formalinu i špiritusu, piše Dmitrij Volkogonov, hroničar Komunističke partije, sibirski đak koji je izgubio roditelje u čistki, ali pronašao karijeru u partiji.

Taj je Volkogonov dobio specijalno ovlašćenje da uđe u arhive, mislim u Jeljcinovo vrijeme, kako bi sine ira et studio obradio dokumentaciju o vođinom duhu, tijelu i nasljeđu.

Uvijek kad mi je dosadno uzmem tu knjigu, kad se zapitam šta je posao intelektualca sjetim se da je sovjetski Institut za mozak naporno radio i sačinio obiman izvještaj u kojem se prednji dio mozga Vladimira Iljiča dovodi u vezu sa njegovom genijalnom prirodom.

Da bi se dokazalo koliko je vođa bio iznad svijeta, trebalo je otvoriti lobanje Andreja Belog, Bagrickog, Sobinova, Majakovskog, podvesti sve pod naučno istraživanje i zaključiti, između ostalog, da u Lenjinovom čeonom režnju ima ponajviše brazdi, naročito kad se pristupilo daljem poređenju sa mozgovima filozofa Bogdanova, Klare Cetkin, akademika Luleviča i ostalih pametara epohe.

Stanujem u podgoričkoj Zgradi mozgova građenoj za intelektualnu vrhušku SR Crne Gore, osamdesetih godina, pa mi svakakve asocijacije padaju na pamet. Okružen sam profesorima, naučnicima ove naše zemlje i valjda je prirodno da me interesuje data problematika - gledam komšije i razmišljam koliko su profesorski doprinijeli, koliko su branili struku, dostojanstvo čovjeka, socijalnu pravdu. Ali, vratimo se u SSSR.

Sedamdesetih godina u laboratoriji za očuvanje Lenjinovog leša radilo je 27 naučnika, tridesetak članova pomoćnog naučnog osoblja, među kojima tri akademika, jedan dopisni član akademije, tri doktora. Ako bi se mrcu počeo ljuštiti nos, neko bi to brzo primijetio, razilaženje šavova na glavi, zatamnjenja na nosu, sve se pratilo. Moji omiljeni likovi s početaka ovog procesa su drugovi V.P. Vorobjov i B.I. Zbarski koji su za posebne zasluge u očuvanju vođinog tijela dobili na korišćenje po auto.

Kako je mumija propadala, bilo je više rabote za naučnike. Ugrađivani su vještački djelovi, upumpavale su se nove hemijske smješe. Lenjinov grob prozvan je kolijevkom revolucije i tako je moralo ostati. Bilo je određenih problema i kriznih slučajeva, čak je 1973. pokušan „atentat“, kad se nekakav nesretnik digao u vazduh pred balsamovanim mrcem.

Ali oćeš - nije to bio običan sarkofag, već predmet stručne pažnje profesora Zubarskog kome su na uvid išle prve skice arhitekte Melnikova, sarkofag koji je sedamdesetih zamijenjen novim za čiju je gradnju 96 ljudi dobilo ordenje, a desetine visoka državna priznanja. Država je znala da nagradi zaslužne umjetnike i naučnike, one koji su uložili znanje i talenat da se sačuva ideja revolucije i, što je važnije, da se ne usmrdi.

Mislim da bi bilo neumjesno ostaviti da leluja u vazduhu nekakvo neprimjereno poređenje sa crnogorskom stvarnošću, što je omiljeni hobi opozicionih mislilaca, onih koji upoređuju Đukanovićevu vladavinu sa totalitarnim periodima mračne istorije čovječanstva. Naravno da su to budalaštine, ne živimo u gulagu i odmah ću ovdje naznačiti da Crna Gora nije totalitarna država, da su analogije opasna zajebancija, što je još Platon razjasnio.

Ali ipak, moram priznati, dok sam gledao posljednji intervju premijera i predsjednika partije Đukanovića, u četvrtak, primijetio sam da mu je desni kažiprst povrijeđen, sukrvica slegla ispod nokta, zagledao sam kako je našminkan, primijetio dalje krivljenje palčeva, i neka mi bog oprosti, posmatrao ga kao tijelo iza kojeg ne stoji logika živog.

Gledajući skoro trideset godina Đukanovića, slušajući iste odgovore na novinarska pitanja koja služe samo da bi on uhvatio vazduh, izgubio sam osjećaj da je to život, da nije mumifikacija, formalin, animacija, predstava koja se više ne može pratiti smisleno. Nema tu više da se misli i razlaže, slušam premijerove političke poruke, a razmišljam đe li se prištulio. I da li bi mu voditelj posisao taj prst, kad bi država zavisila od toga.

( Brano Mandić )