Njegoš i žene

Pred svaki osmomartovski datum, nametne se tema o ženi. Simon de Bovoar je u Drugom polu pisala da se ženom ne rađa, već da se ženom postaje. Rodni identitet konstruiše se u društvenom razvoju. Virdžinija Vulf podvlači da je tokom vjekova muškarac bio ogledalo u kome je žena tražila svoju vrijednost. U sjenci muške vladavine, kako o tome piše Pjer Burdije, uspostavljala se simbolička moć muškog roda na osnovama simboličke percepcije tijela, jezika, vladajuće ideologije, arhetipija u nesvjesnom i svjesnom. Utvrđivala se ustanovama, sistemom obrazovanja, društvenim poljem u kome se stvara habitus, kao sistem trajnih i prenosivih dispozicija za održavanje muškocentrične slike svijeta. Pa čak i danas u visokorazvijenim demokratskim društvima asimetrija u podjeli društvene moći rodno je uslovljena, neravnomjerno raspoređena...

No, nije mi namjera da razlažem pitanje rodnih uloga na osnovama antropologije roda. Stalo mi je da pitanje žene vidim kroz prizmu jednog od najvećih umova ovog prostora. Dakle, Njegoš. Po činu monah, obavezan religijskim razlozima da se ne bavi ženom ni teorijski, ni svjetovno, ipak je to činio... I u svom književnom djelu ostavio bogato svjedočanstvo. Naravno, treba uvijek imati na umu da Njegoš ne mora da zastupa sve stavove svojih junaka. Nekada su oni dati radi dinamičnosti radnje, ili predstavljaju kolektivne simbole čiju vrijednost ne dijeli sam autor. Međutim, preokupacija ženom svakako je prisutna, iako žena ni u jednom Njegoševom djelu nije glavni lik. Pa ipak, njena pojava i ljepota svuda je prisutna. U svojim pismima Njegoš zapisuje: "Neki su me sovjetovali da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa samrtnog odra da oči ne baci na krasna stvorenija".

Patrijarhalni model

Da vidimo onda kako izgleda Njegoševa slika žene. Svakako nije jedinstvena. Od pojave u snu crnogorskih junaka i svatovskih pjesama, do imaginarne pojave i simbola čarobne ljepote. Možemo samo pretpostaviti da je ovo posljednje bilo najintimnije vezano za samog pjesnika. Njegoš je istakao patrijarhalnu koncepciju o položaju žene, njenu vezanost za rod i dom, isključenost iz sfere javnog života, suštinski podređenoj pater familiasu. Primjer je sestra Batrićeva, ona nema ni sopstveno ime. Njena uloga bitno je određena položajem sestre i ljubavlju prema bratu. Zato je ona samo sestra, ili majka, ili supruga čiji se identitet gradi u odnosu na pripadnost nekoj od porodičnih veza. Pri tome, muž je kako ističe Njegoš "branič žene i đeteta". No, istovremeno i onaj koji može da kaže: "Kad me žena pita đe sam bio kazaću joj da sam so sijao / kuku njojzi ako ne vjerova". Poruka je sasvim jasna.

U patrijarhalnom modelu uzima se kao samorazumljiva činjenica da je žena u porodičnoj ljestvici na nižem stupnju u odnosu na neprikosnovenost "gospodara". Tom negativnom shvatanju Njegoševom pridružićemo još i stav: "Ženska strana svaka strašljivica" ili "Ljudi trpe a žene nariču" ili najteži vid agresivnog ponašanja: "Te ja uzmi trostruku kandžiju / uženi joj meso u košulju". To korespondira sa shvatanjem Njegoševih junaka da je žena prevrtljiva, ima nepostojan karakter i nemoć da zna šta je razlika između istine i laži: "Ne zna žena ko je kakve vjere/stotinu će promijeniti vjera/da učini što joj srce žudi". Tom korpusu ideja pripada i baba-proročica u Gorskom vijencu sa namjerom da unese smutnju među svim Crnogorcima. A sa istim negodovanjem u riječima Draška od Mletaka imamo opis stare žene "ženetine", kao neke mrtve tjelesine koju na nosiljkama nose kroz gradske ulice. A kao kontrast kada govori o ljepoti starca, Njegoš recimo u liku igumana Stefana ističe prekrasnu kosu sijedu, zatim lice bez ikakvih nabora, pa njegova ljepota jeste "uprav blagoslov Višnjega". Time se ljepota starijeg čovjeka povezuje sa duhovnom ljepotom, svetačkom, čiji izgled zapravo jeste spoj uzvišenog u konkretnom ljudskom obličju.

Herojski tip

No, pored ovog konzervativnog shvatanja inspirisanog patrijarhalnim društvenim odnosima klasične Crne Gore, sliku dominantnu kod nekih Njegoševih junaka, postoje još dva različita prototipa žene. Prvo herojski tip, poput Antigone Sofoklove, sestra Batrićeva ima veliki potencijal, njena tugovanka za bratom pokretačka je snaga dramske radnje. Izaziva tragični patos, u aristotelovskom duhu: eleos i fobos, strah i sažaljenje, čime cijela radnja dobija katartička svojstva. Zatim, stih posvećen Radunovoj ljubi: "Žena mlada ama soko sivi". Ona pomaže svome gospodaru u odbrani sopstvenog doma. U ovom kontekstu figura žene shodno Njegoševom antičkom poimanju viteštva i odbrane slobode u funkciji je junačkog podviga i kao takva zauzima važno mesto.

U slavu ženske ljepote

Sudeći po Njegoševim književnim opservacijama, postoji i onaj naročiti aspekt ženskog bića koji fascinira njegovu imaginaciju. Kada prekaljeni junak Vuk Mandušić sanja snahu Milonjića bana i opisuje njenu nadnaravnu fizičku lepotu. Ono što je zabranjeno na javi otkriva se u snoviđenju, u slojevima ličnosti kada popusti cenzura svjesnog Ja. Opis odgovara lepoti biblijske Pjesme nad pjesmama. Pri tome, dejstvo ljepote je posebno naglašeno: "al' je đavo ali su mađije" ili "kad je viđu đe se smije mlada/svijet mi se oko glave vrti". U prilici smo da pročitamo stihove u kojima se slavi ženska ljepota, ljepota prekrasnih crta lica, fizionomije, sposobne da pomuti pamet. Kao pandan ovom tipu ljepote, kad opisuje ljepotu muškarca, recimo Batrića Perovića, takođe ukazuje na biološku snagu, mladalačku energiju: "Onakvijeh oči gvozdenijeh / još ne viđeh u jednoga momka". A takođe ističemo u orijentalnom duhu: "Hurijah oči plavetnijeh" intonirane riječi Mustaj-kadije: "Fatima je strukom divota / oči su joj dvije zvijezde... / usne su joj ružom uždene, / međ' kojima katkad sijeva / sniježna grivna sitna bisera".

Spajanje erotskog i metafizičkog

No, sve po dubini erosa, snazi umjetničke vizije prevazilazi lepota u stihovima Njegoševe dugo skrivane pjesme Noć skuplja vijeka. Tekst pjesme je princeza Ksenija iz izgnanstva poklonila Crnoj Gori. Koliko je ličnog ili nadličnog teško je odrediti. No, pjesma je najsjajniji izraz savršenstva ženske ljepote, paradigma sve-ljepote, utkane u ženskom principu. U magičeskom prostoru, prozračne svjetlosti, plave lune, vedrog zraka, javlja se vizija prelesnice, što leti pjesnikovom božanskom zagrljaju. Tajanstvenom plotskom sjedinjenju. Trenutku čijoj svetosti mogu da pozavide besmrtnici na Olimpu. Nit' je lepše stvorenje hodilo zemaljskim šarom, nit' je lepše čerte prekrasnog lica moguće nadmašiti. Od vitica crne kose, rajskih grudi, fiziognomike, dinamike pokreta, pred očima pjesnika je samo ovaploćenje ideje ljepote. Budeći tajanstvena čuvstva, umne i fizičke sile prema ispunjenju svete želje. No, ipak je riječ o spiritualizaciji ženske ljepote, idealnom tipu uspostavljenom uobraziljom i maštom. Ljepota je istinski metafizička, proističe iz nadčulnog područja. Na neki način, Njegoš spaja erotsko i metafizičko: Žeđ za ljepotom je žeđ za Bogom. Uživanje u lijepom dovodi do ekstaze u kojoj se od čulne ljepote, duša uzdiže do natčulne, vanvremene ideje lijepog.

Najveća tajna

Sudeći po Njegoševim različitim idejama o ženi i u ovom pitanju važi njegova ključna teza da je ljudsko biće tajna: "Tajna čojku čovjek je najviša". Zagonetnost proizilazi iz dualizma, dvostrukosti, duhovne i materijalne. Iz višeslojnog shvatanja čovjekove ličnosti, iz cjeline Njegoševe metafizičke i mito-religijske refleksije. Njegoš je zastupao stanovište o duhovnoj zasnovanosti lepote, uzročnim vezama sa pralepotom. Vidljiva lepota je odraz nevidljive... Uostalom, u književnom djelu, naročito u Luči zapaža se Njegoševo istančano estetsko čulo. Njegovo shvatanje kosmosa obiluje opisima auditivne i vizuelne harmonije.

Istaknimo još Njegoševo oduševljenje ljepotom i ženom kao njenim reprezentom u zemaljskim okvirima je nedvosmisleno prisutno. I sam se zahvalio Gospodu na ljepoti i duha i tijela kojom ga je uzvisio nad milionima drugih. A kada je ugledao pjesnikinju Milicu Stojadinović Srpkinju sa žaljenjem je uzviknuo: "Da nisam vladika eto knjaginje Crnoj Gori". Dodajmo da je i pjesnik u svom vremenu izazivao pažnju suprotnog pola na putovanjima Evropom, prolazeći kroz Italiju, Napulj, Beč, Petrograd. Kao što je uostalom izazivao pažnju i kasnije u radovima darovitih spisateljica ili slikarki. Anica Savić-Rebac sa posebnim pijetetom upoređuje Njegoša sa antičkim filozofima. Isidora Sekulić Knjigom duboke odanosti posvećuje pjesniku besprekorne riječi nadahnute njegovim izuzetnim likom. Olja Ivanjicki slika prekrasan portret...

Da zaključimo. Od pojednostavljene slike žene u arhetipskom modelu do uzvišenosti njene ljepote, jeste raspon u kome se kreću Njegoševe ideje. Diveći se ženskoj ljepoti do dna, najinteresantnija svakako zapažanja su ona u kojima pjesnik ne potencira samo njenu vizuelnu stranu, već shvatajući dublju dimenziju ženskog bića ukazuje na spiritualnost koja joj leži u osnovi.

( Sonja Tomović-Šundić )