Dama sa oružjem: "Želim da prekoračim sopstvene granice"

Crnu Goru je na olimpijskim igrama u Pekingu 2008. i Londonu 2012. godine, između ostalih, predstavljao i strijelac Nikola Šaranović.

U Rio de Žaneiru nije bilo crnogorskih strijelaca, a široj javnosti je malo poznato, možda i nepoznato, da je šansu da učestvuje na posljednjim Igrama imala i 20-godišnja Podgoričanka Anđela Miličković, aktuelna apsolutna rekorderka Crne Gore u disciplini vazdušna puška (u muškoj i ženskoj konkurenciji), sa 622,5 bodova…

- Iskreno, ja sam se nadala i nastupu na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru, jer sam po mnogim kriterijumima zadovoljavala uslove da dobijem ‘vajld kard’ (specijalna pozivnica) od Crnogorskog olimpijskog komiteta.

Međutim, njihova odluka je bila da obje, sa kojima su raspolagali, dodijele jednom sportskom savezu (plivačima, prim. a.), pri tom ne vodeći računa o zastupljenosti više sportova, iako smo u tom trenutku zasluživali svoju šansu. Koliko je ta ocjena ispravna ili ne, nije na meni da sudim, ali svako ko bi sagledao objektivno okolnosti uvidio bi stanje stvari.

U vezi sa tim, zadovoljna sam što mogu da kažem da sam na takmičenjima na kojima mi se ukazala šansa da nastupim pod pokroviteljstvom COK-a, Igrama malih zemalja Evrope 2017. i na turniru Olimpijskih nada u novembru ove godine, opravdala očekivanja i donijela medalje - kaže na početku razgovora za “Vijesti” Anđela Miličković, velika nada, ali već i realnost crnogorskog streljaštva, koja tek početkom 2019. godine i formalno postaje seniorka.

To što nije nastupila u Riju, za Anđelu je dodatni motiv kada su u pitanju naredne Olimpijske igre, 2020. godine.

- Za OI u Tokiju se već uveliko pripremam i vjerujem da ću ovoga puta biti u prilici da uzmem redovnu kvotu, pa samim tim da ne zavisim ni od čije dobre volje. Mada je to izuzetno teško i zahtjevnije u streljaštvu nego u ostalim sportovima, zato što iziskuje medalju na najvećim svjetskim takmičenjima.

Takođe, nadam se da će se sreća osmjehnuti i nekom od ostalih članova naše reprezentacije, jer kao što sam rekla, svi se rezultati neprestano povećavaju, a samim tim i šanse.

Za Olimpijske igre su vezane i njene sportske ambicije, snovi…

- Definitivno i bez razmišljanja, to je medalja na Olimpijskim igrama.

Anđelina sklonost prema streljaštvu nije slučajna, naprotiv.

- Moj otac Željko je dugogodišnji reprezentativac, mada u drugoj disciplini - pištolj, pa čak i sada je aktivni sportista, trener i sudija u našem sportu. Ovu ljubav kod mene razvio je od malih nogu, dok sam povremeno išla sa njim na treninge i uzbuđeno pratila sva njegova takmičenja.

Tačan trenutak kada sam počela da se bavim streljaštvom ne mogu da odredim, ali recimo da sam sa ozbiljnim i redovnim treninzima počela sa otprilike 12 godina, par mjeseci pred prvi nastup na državnom prvenstvu Crne Gore - serijski program, i uzela svoju prvu medalju, zlatnu, u pionirskoj konkurenciji i zauzela 4. mjesto među znatno starijim juniorkama.

Tata, ali i moj trener, selektor reprezentacije Stanko Laban, prepoznali su moje afinitete i počeli već tada da očekuju od mene puno. Od tada moja priča u ovom sportu postaje sve ozbiljnija i na moje zadovoljstvo, još uvijek traje.

Streljaštvo nije jeftin sport, a individualno ulaganje ima dva aspekta - fizičko i finansijsko.

- Što se tiče prvog, jasno je da kao i svaki drugi olimpijski sport, ako je riječ o profesionalnom nivou, zahtijeva mnogo vremena. Ono što je specifično jeste da osim treninga koji obuhvataju pucanje, važni su i dodatni treninzi, od čega su najkorisniji trčanje ili plivanje.

Preporučuje se i joga, ali to je već pitanje mogućnosti svakog strijelca pojedinačno. Uz sve to, podrazumijevaju se česta odricanja od popodnevnog odmora, druženja, izlazaka, čak i porodičnih događaja.

Sa druge strane, riječ je o veoma skupom sportu, pa zbog oskudnih finansija kojima raspolažu klubovi i Savez, uglavnom smo upućeni na pomoć od naših porodica.

Tako sam i ja, moram istaći, gotovo svu opremu koju koristim obezbijedila uz pomoć moje porodice i pripada lično meni, a čija vrijednost je nekoliko hiljada eura.

To obično nije praksa u drugim državama, barem kada je riječ o reprezentativcima. Ali, kada nešto volite i neizmjerno želite, način se uvijek može i mora naći, iako taj način nije ni malo lak.

A trenutno stanje u crnogorskom streljaštvu, “nije blizu adekvatnog po pitanju tehničkih i finansijskih okolnosti”.

- Međutim, sa svakim pomakom u kvalitetu treninga u tehničkom smislu, rezultati su sve konkurentniji na jakim takmičenjima. Po pitanju budućnosti, tu sam vrlo optimistična. Cijenim da su prethodne dvije sezone najuspješniji period u našem sportu od kada postoji Savez.

Ono što obećava je to što rezultati konstatno rastu, samim tim i sportski apetiti. Vjerujem da toliko uloženog truda, vremena i odricanja cijele reprezentacije, koja broji najveći broj mladih strijelaca, zaljubljenih u streljaštvo i željnih dokazivanja, moraju postaviti streljaštvo vrlo brzo u sami centar sportskih zbivanja u Crnoj Gori.

Kako kaže, jedini uzori i idoli koje ima su njeni roditelji.

- Jednog dana bih željela da budem kao oni. Međutim, što se tiče ličnih ambicija i težnji, jedino što želim jeste da budem najbolja što mogu i da dostignem svoj maksimum, odnosno, kako se u sportu često kaže, da prekoračim sopstvene granice. To je ono što bih savjetovala svim mladim ljudima, jer svi smo mi individue koje treba da težimo svom, a ne tuđem uspjehu.

A planovi i želje za 2019. godinu su veliki…

- Dva su osnovna.

Prvo, finale, nadam se i medalja na Evropskom prvenstvu u Osijeku u martu, a drugo nova medalja na Igrama malih zemalja Evrope, koje će se ovog puta održati u našoj zemlji.

Pored toga, naravno, težiću odbrani svih domaćih titula i nadam se nastupu na četiri svjetska kupa, koji su jedini put do olimpijske kvote i nastupa na sljedećim Olimpijskim igrama - rekla je Anđela.

Uspješan student Pravnog fakulteta

Pored streljaštva, a nakon što je osnovnu i srednju školu završila sa Lučom A, Anđela je i uspješan student Pravnog fakulteta, na trećoj godini.

Dobitnik je Dekanove nagrade za 2018. godinu za postignute rezultate u streljaštvu, ujedno zbog doprinosa afirmisanju Pravnog fakulteta. Sve to iziskuje mnogo vremena.

- Naporno je, često suviše iscrpno živjeti između ispita i treninga i takmičenja, a u svemu tome naći prostor za porodicu i najbliže ljude.

Streljaštvo je definitivno moja ljubav, ali ljubav od koje se ne živi, barem ne u Crnoj Gori i ne u ovim uslovima. Pravo, kao nauka je nešto što me interesuje još od osnovne škole, tako da ni u kom slučaju ne bih zanemarila akademsko obrazovanje.

Da sam u mogućnosti, učila bih još mnogo toga, mimo obavezne literature i mimo prava. Dešava se da sam u situaciji da moram da vagam, ponekad odlažem ispit ili preskočim redovni rok, kako bih pošla na takmičenje, ponekad moram da preskočim takmičenje, iako teškog srca, ali u svemu tome, pa i u životu generalno, veoma je važno pronaći kompromis i ravnotežu - kaže Miličkovićeva.

Sada je, kako kaže, “već skoro sva njena pažnja usmjerena na te dvije oblasti”.

- Kako se trudim da održavam visoki prosjek na fakultetu i da postignem najviše rezultate u streljaštvu, moram tome i najviše da se posvetim. Naravno, kada god se ukaže prilika učestvujem na raznim naučnim konferencijama gdje izlažem svoje radove sa ostalim studentima i profesorima.

Tako, recimo, kolega Danilo Pajović i ja, kao partneri, pišemo izuzetno zahtjevan rad iz oblasti krvičnog prava, na temu ‘Sporazum o priznanju krivice’, koji će postati dio arhive Vrhovnog suda Crne Gore i sa kojim ćemo konkurisati za Zbornik Pravnog fakulteta za 2019. godinu - dodala je Anđela.

Velika podrška porodice

Od koga imaš najveću podršku u svemu što radiš?

- Bukvalno u svemu, tu je moja porodica. U sportu, tata Željko je tu kao lični trener, majka Magdalena mi je najbolji ‘psiholog’, utjeha i razumjevanje, brat Vuk je uvijek tu za tehničku podršku, a svi zajedno da me bez izuzetka uvijek bodre.

Što se tiče obrazovanja, tu su kritični i uvijek me podstiču da dam svoj maksimum. Ponekad vjeruju u mene i više od mene same.

Ne mogu da ne pomenem i ostale najbliže ljude, koji se sami mogu pronaći, a ne bih ih imenovala jer nikoga od njih ne smijem posebno izdvojiti.

Uvijek su tu da me razumiju, da strpljivo čekaju da izdvojim vrijeme, da neizvjesno iščekuju sve rezultate i raduju se neograničeno svim mojim uspjesima.

Bronza iz San Marina najveći uspjeh

Anđela je dugogodišnji šampion Crne Gore u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji, osvajač Kupa Crne Gore u apsolutnoj konkurenciji za sezonu 2017/18, dobitnik sedam priznanja Streljačkog saveza Crne Gore, od onog prvog za najperspektivnijeg mladog strijelca do najboljeg strijelca Saveza.

Više puta je obarala državni rekord u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji, sa 622.5 bodova drži najbolji rezultat u disciplini puška, za žene i za muškarce.

U moru domaćih, regionalnih pojedinačnih i ekipnih medalja, od kojih je posljednu (bronzu) osvojila u novembru 2018. godine na turniru Olimpijskih nada u slovačkoj Njitri, za Anđelu je bronza na Igrama malih zemalja u San Marinu 2017. godine najveći dosadašnji rezultat.

- To je prvi moj veliki lični uspjeh, kada sam, oborivši juniorski i seniorski crnogorski rekord u meču i finalu, osvojila bronzanu medalju. Ta medalja mi je, zaista, dala veliki vjetar u leđa i snažnu motivaciju - kaže Anđela koja je na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj 2018. zauzela 19. mjesto, sa nepuna tri kruga manje od rezultata koji bi je odveo u finale gdje se prvih osam bori za medalju.

Nedostaje joj, kaže, priznanje glavnog grada Podgorice.

- Na dodjeli zaslužnim i istaknutim sportistima nikako godinama da se pronađe mjesto za mene, i pored brojih priznanja na nivou države, zbog čega mi je zaista žao, jer u ostalim gradovima, strijelci uživaju mnogo veću podršku i poštovanje - dodaje Miličkovićeva.

Novac koji dobijamo od države nije dovoljan za vrhunske rezultate

Kakva je pomoć države kada je streljaštvo u pitanju?

- Na to pitanje ću indirektno odgovoriti. Za finansiranje vrhunskog strijelaca koji je konkurentan na svjetskom nivou, neophodno je otprilike 15.000 do 20.000 eura godišnje.

Naš Savez iz državnog budžeta dobija oko 35 hiljada eura za isti taj period, sa kojim se moraju da se pokriju svi troškovi administracije i finansiraju svi reprezentativci iz dvije različite grane streljaštva, koje su pod krovom Saveza.

Nažalost, situacija je takva da ne nailazimo na dovoljno razumijevanja. Za razliku od najvećeg broja drugih atraktivnih sportova za koje se izdvaja mnogo veći procenat novca iz budžeta, kod nas je tehnički dio pola sporta.

Diabole, mete koje trošimo mogu da se iskoristite samo jednom, a za vrhunske rezultate potrebne su najbolje i najskuplje, takođe i oprema u vidu odijela koje oblačimo, rukavice, pododijela, kapa, cipela, trening uređaji su potrošni materijal i moraju često da se mijenjaju - ističe Anđela.

( Saša Jončić )