Nakaradni sistem i nemoćne institucije

1, 2, 3, 4, 5, 6, 7/ godinama stojim i pažljivo te gledam,/ 1, 2, 3, 4, 5 i 6/ da li ću od tebe ikad čuti dobru vest Disciplina kičme, "Da li znaš za neki drugi ritam", Nova iznenađenja za nova pokoljenja (PGP RTB, 1991.)

Ako govorimo o efektima arhitektonsko-urbanističkog djelovana unutar zatečenih urbanih (urbanističkih) cjelina dodavanjem novih struktura ili pak oduzimanjem postojećih - onda saberi, oduzmi - i još malo oduzmi - ispada da na teritoriji današnje Državice CG postoje - odnosno postojale su - (samo) dvije arhitektonsko-urbanističke intervencije - obje iz perioda SRCG, odnosno Titove Jugoslavije - što u svakom pogledu postižu - odnosno postizale su - izrazito pozitivne efekte.

Prvo ostvarenje je Hotel "Podgorica" u Podgorici, Svetlane - Kane Radević, iz 1967. godine. Drugo ostvarenje je Hotelski kompleks "Avala - Mogren" u Budvi, Vladislava - Vlada Plamenca, iz 1984. godine.

Kada bi me neko (upućen u problematiku) pitao zašto izbjegavam termin 'interpolacija' i upotrebljavam sintagmu 'arhitektonsko-urbanistička intervencija' - odgovorio bih (kao iz puške) da mi trenutno padaju na pamet dva valjana razloga.

Prvi razlog je proceduralne naravi. Naime, obje pomenute intervencije izlaze iz okvira standardne definicije interpolacije: izgradnja objekta (i sam objekat) na praznom mjestu unutar već izgrađenog bloka ili niza. Ipak moram primijetiti da se obje ove intervencije savršeno uklapaju u tzv. "vremensku dimenziju intepolacije", kako je tumači Radovan Ivančević: akt sadašnjosti u tkivu prošlosti namijenjen budućnosti - uz nužnu i važnu opasku da je gubitak neke dosegnute graditeljske vrijednosti neuporedivo teži od "pobačaja nerođenog suvremenog ostvarenja", kako kaže Ivančević - što je zapravo teški usud koji je već pogodio Plamenčevo ostvarenje.

Segment "Avala" Hotelskog kompleksa "Avala - Mogren" više ne postoji - srušen je - a na njegovom mjestu se trenutno nalazi redigovana verzija stare Avale iz 1939. godine - što je svojevrstan apsurd, ako mene pitate - ali moramo priznati da je malo toga u ovoj i ovakvoj CG što nije apsurdno. Ostalo je još da se nadležni pobrinu oko segmenta "Mogren" - i moći ćemo da kažemo da je velika "istorijska nepravda" nazvana Hotelski kompleks "Avala - Mogren" uspješna sanirana. Što se tiče Hotela "Podgorica" - lako se može desiti da ne preživi aktuelni atak. Na metar od starog hotela se gradi novi poslovni objekat - velepni neboder od 12 spratova (55 metara visine).

Drugi razlog bi bio u tome što ni Kana Radević ni Plamenac ne intervenišu na lokacijama koje bi se striktno mogle podvesti pod odrednicu: istorijska tkiva - ili tkiva prošlosti. Kana Radević djeluje na desnoj obali Morače, gdje sredinom šezdesetih tek počinju da se naziru obrisi nove gradske cjeline - dok se na lijevoj obali, s one strane rijeke, nalazi nesumnjiva istorijska vrijednost - ostaci turske tvrđave Depedogen - u kompletu sa onim što je ostalo od Stare varoši - najstarije gradske cjeline. Na tom mjestu - i u tom trenutku - Kana Radević nije ni u kakvoj obavezi da uvaži istorijske vrijednosti na lijevoj obali Morače - nije postojao (ni tada, kao što ne postoji ni sada) nikakav konsenzus po pitanju odnosa prema graditeljskom nasljeđu stare Podgorice. Ali ona ipak uvažava prošlost - njeno djelo favorizuje prošlost i vrlo eksplicitno ukazuje na moguće pravce razvoja crnogorske arhitektonske misli u budućnosti (nemojte da se smijete, nije smiješno) - i sve to u vremenu tadašnjem - ali i sadašnjem - jer taj objekat nije izgubio ništa od svoje aktuelnosti - bez obzira što frivolne institucije našeg nakaradnog sistema nemaju kapacitete da uvaže tu činjenicu.

U trenutku kada Vlado Plamenac djeluje u Budvi, nekrunisana Kraljica CG turizma je u ruševinama (CG obalu je 1979. godine pogodio razorni zemljotres) - što je zapravo najvažnija činjenica među činjenicama što ih Vlado Plamenac uzima u obzir - uz činjenicu da je negdje baš u to vrijeme CG obalu zapljusnuo talas postmodernizma - tako da je Plamenac u jedinstvenoj prilici da uvezuje realno nasljeđe - što bi se uglavnom odnosilo na zapadni bedem Staroga grada - sa nečim što bih ja nazvao imaginarnim nasljeđem.

Kako bilo, ubijeđen sam da je rušenje Plamenčeve Avale anticivilizacijski čin koji nema pandan u bogatoj istoriji rušenja na ovim našim prostorima - i svaki put kad se sjetim te Avale iz 1984. godine, ne mogu čudom da se načudim da je ta sramna epizoda prošla skoro bez odjeka u stručnoj javnosti.

Dakle, Kana Radević interveniše "u trougaonom spoju svih aglomeracija Titograda", kako kaže Pavle Mijović - dodavanjem nove strukture kojom dovodi u idealni balans zatečene prostorne vrijednosti, postavljajući usput i neka važna pitanja - koja u prvom redu upućuju na imperativ uspostavljanja kritičkih relacija između nove arhitekture i konteksta - u najširem smislu.

Intervencija Vlada Plamenca je u neku ruku kompleksnija. On vrlo elegantno - u par nevjerovatnih, savršeno odmjerenih, odlučnih poteza - rješava složeni prostorni konflikt na tada tek potencijalno najživljoj, a samim tim i najznakovitijoj lokaciji u Budvi - konflikt poglavito generisan izgradnjom Hotela "Avala" 1939. godine - i postavlja vrlo visoke standarde djelovanja u prostoru, kojih danas, tridesetak godina kasnije, skoro da nismo ni svjesni.

Moram naglasiti da su oba ova ostvarenja - i Hotel "Podgorica" i Hotelski kompleks "Avala - Mogren" - rezultati pobjeda ostvarenih na konkursima. Ne znam gotovo ništa o tim konkursima - i bio bih zahvalan do neba svakome ko posjeduje bilo kakvu dokumentaciju o tim konkursima - a bio bi voljan da mi je pokaže. Osim pobjedničkih rješenja, u oba slučaja, zanimaju me i ostala konkursna rješenja - jer bez sumnje ukazuju na stremljenja koja su bila prisutna na arhitektonskoj sceni sredinom šezdesetih, odnosno početkom osamdesetih godina prošlog vijeka - ali prije svega i iznad svega, zanima me društveno-politički ambijent, tj. ambijenti (stalno zaboravljam da je između tih konkursa nekih petnaestak godina) - koji su podsticali telenat - što je rezultiralo Hotelom "Podgorica" i Hotelskim kompleksom "Avala - Mogren" - realizacijama koje su toliko iznad crnogorskog prosjeka da nam zapravo nikada nije bilo do kraja jasno u čemu se to ogledaju njihovi jedinstveni kvaliteti - bez obzira što su obje realizacije nagrađene Trinaestojulskom nagradom - koja je u to vrijeme očigledno imala neuporedivo više smisla nego danas.

( Borislav Vukićević )