Omaž Draganu Raduloviću: Ja ne volim da sam sâm

Zahvaljujući JU Narodna biblioteka “Njegoš” i stihovima vječitog dječaka Dragana Radulovića, Nikšić je posljednjeg dana februara bio centar dječjeg svijeta. Krilati dječaci i zajapurene djevojčice, sa ringšpilom u glavi i leptirom na asfaltu, priznali su da im treba škola za poljupce, ali i pokazali zbog čega traže poštovanje i zašto neće da porastu. U mjesecu kada je prije 14 godina Dragan Radulović napustio “planetu djeteta” u njegovom rodnom gradu, u sklopu Programa podrške razvoju kulture, održano je veče pod nazivom “ Daj odrasli svijete, budi jednom dijete”.

“Odavno je ušao u bukvare i čitanke. Napisao je toliko stihova da ih jedan đak u svojoj torbi i na svojim nejakim leđima ne bi mogao ponijeti, ali ih je napisao tako da ih svako može naučiti”, kazala je Renata Bulajić. I dok su ona, Ana Pejović, Sreten Mitrović i Miro Nikolić podsjetili starije zbog čega najmlađi i dalje “čuvaju nebo” za Dragana Radulovića, mališani JPU “Dragan Kovačević”, Muzičke škole “Dara Čokorilo” i mali-veliki recitatori iz “Zahumlja” i Gimnazije pjesmama i recitacijama uspjeli su da bar za trenutak “očiste svijet”.

“Ovo veče je bilo jako lijepo i emotivno za porodicu. Hvala Nikšiću i svima koji su uzeli učešće jer vidljivo je da su sve ovo odradili sa nevjerovatnom ljubavlju“, kazao je Ognjen Radulović, sin slavnog pjesnika.

Kompletna porodica Radulović došla je da prisustvuje večeri u kojoj niko nije želio da bude sam.

“Dragan je pisao poeziju, ali djetinjstvo uz njega bilo je kao u bajci. Nijesam bio ljubomaran što svi imaju moga oca. Danas sam zbog toga ponosan. Ovakve stvari, i 14 godina nakon toga što ga nažalost među nama nema, svjedoče o tome kako je djelo koje je ostavio, usudiću se reći, neprolazno“, kazao je Ognjen.

A njegov otac je zaista mnogo zadužio sva naša djetinjstva - ona koja su prošla. Koja traju i ona koja će tek da dođu. Pisao je poeziju za djecu, uređivao televizijske emisije za najmlađe, list “Slovo”, organizovao muzičke i književne festivale za djecu i omladinu, bavio se fotografijom i slikarstvom. Uz njegove priče, “Velike nevolje malog Borisa“, “Ljubica ljubičica”, “Gorki slatkiši”, “Kolijevka”, “Desetica”, mali su, preko noći, postajali veliki.

Tako je bilo i u sali Nikšićkog pozorišta, gdje je bar na tren, kako reče Renata Bulajić, “otvorena kapija jednog drugačijeg, ali ljepšeg svijeta”.

“Posljednja Draganova knjiga se zove 'Hoću kući'. Tako sam se i ja osjećala - kao kada se vratiš kući. Nažalost, on je brzo nakon te knjige došao kući. Svaki put kada dođemo u Nikšić to je praznik za dušu, a tuga za srce. Ponosni smo jer je ostavio dosta toga čemu se možemo dičiti, ali nedostaje drugim ljudima, a kako tek nedostaje nama“, kazala je Draganova supruga Marija.

Zahvaljujući Narodnoj biblioteci “Njegoš“ ponovo je Dragan došao kući, a zahvaljujući njegovim stihovima mnogi su shvatili da “kada promašiš pticu, pogođen je cilj”.

“I na kraju, hvala ti plavokosi dječače, što si me proveo kroz čaroliju djetinjstva. Još mi je toplo i molim te ne trči odmah natrag. Drži me još malo za ruku. Hvala ti što si mi pokazao da još nijesam odrastao.”

Galerija

( Svetlana Mandić )