Karneval od karnevala

Više me mrzi da pišem o uvijek istim stvarima, slabo transponovanim u susjedne ili novije registre čija logika tvrdoglavo opstaje i čiji se rezultati dočekuju bez ikakve dvojbe ili strepnje. Ali moram. Nisam tačno sigurna zbog čega, ali znam da moram. Nagomilane smrti velikih umjetnika početkom ove godine dođu kao bizaran povod da se spomenemo njihovih stihova ili odlomaka koji onda bjesomučno preplavljuju društvene mreže kao kuga srednjevjekovnu Evropu. Tanatofilija u sajber prostoru kao modni detalj brižljivog rada na eklektičkim avatarima ne prestaje da izaziva mučninu. Ali, Harper Lee, čije je prijavljivanje u vječna lovišta zasijenio Ekov odlazak na istu destinaciju, prigodno ističe prije više od pedeset godina da je "prava hrabrost kada znaš da si gotov prije nego što počneš, ali svejedno počneš i ideš do kraja.“ To mi se nekako dopada, rezoniram zvonko na taj beskompromisni i nerijetko samoubilački poziv. Hrabrost bez kalkulacije, moralno djelovanje lišeno nade u pravičnu nagradu ili kaznu. Valjda zato.

Ne prođe karneval u Kotoru a da ne pišem o njemu, na ovaj ili onaj način. Volim taj grad do imbecilnosti i ne odustajem od njega ni onda kada mi se čini da je davno odustao od sebe. Iznova, i ove prestupne i, po svemu sudeći, već opako pretjerane godine. Dakle, eto teme - naš karneval, pučka fešta u kojoj povremeno demonstriramo vješto prikrivanu hrabrost, kreativnost i lucidnost - muda, rekao bi neuki puk. Ove smo ih godine sakrili bolje nego inače, i na tome će nam zavidjeti potomci, izbaždareni našim slavnim izborima u idealno glasačko tijelo besmrtne vlasti.

Ove smo godine podigli prečku ulizištva i teško će biti bilo kome da prismrdi tom sjajnom rekordu. Kako - pita se ostatak Crne Gore, do nedavno slabo ujedinjene sa našom milom Bokom? Tako što smo shvatili da volimo Velikog Brata više od njegove braće i sestara. Kumova i prijatelja. I tako što smo se potrudili da to i dokažemo.

Ne samo prostornim planovima. Divna je i slojevita povijest kotorskih karnevala, osobito prije nego li smo se odlučili za ljetnju franšizu karnevala bez karnevala, odnosno maskenbala kojeg zovemo ljetnji karneval, ali ne spaljujemo nikoga jer je sezona u jeku. A i zato da bi ostala koja kost da glođemo zimi, kad smo inače umjeli da zarivamo zube u pozadine prolaznih velikodostojnika koji su mislili da vladaju ovim gradom. Zubi, kako to gordo zvuči! Ali ove su sezone neke maske ostavljene pred vratima zbog toga što su bile politički nepodobne. Ideja karnevala je da bude nepodoban, da pruža neprijatna, pretjerana i nerijetko iskrivljena ogledala u kojima se nije bezbjedno ogledati. Zato je cenzura karnevalskog pira nedopustiva jer uništava njegovu satiričku suštinu, njegov divalj i neukrotiv puls. Istovremeno, svaka je cenzura izraz straha, paničnog i često opravdanog, zrelosti da se padne, možda baš potaknut rasplesanom maškaranom povorkom.

"Karampana“ (1926) i „Ćakulona“ (1886), dva humorističko-satirična lista koja sa značajnijim prekidima u izlaženju prate kotorski karneval, godišnje izvještavaju o stanju duhova kotorskih i puštaju na volju onome što bi inače trebalo da bude duh mjesta i grada koji se sklupčao pod sve hladnijom sjenom Lovćena. Međutim, ove je godine uređivanje Karampane koja je lani uzburkala duhove sjajnim tekstom suđenja karnevalu, u sigurnim rukama čuvara statusa quo.

Kada su povadili zube maskama i glasilima, pustili su grupe da u veseloj neđelji frivolno paradiraju u kvazi-kritičkom igrokazu što, kaobajagi, proziva odgovorne i poziva na ples, a poziv na ples je uvijek bio glasniji od poziva savjesti i to nije nešto što treba zamjerati kotorskom ili bilo kom drugom puku, zavodljivom i prekrasnom kakav sanjamo da bi mogao biti u nekom ljudskijem i vedrijem vremenu i načinu. Bojkot igre na čija pravila nismo pristali izgleda da je suviše omražena, potrošena i teška riječ da bi je prihvatila rasplesana povorka.

Zato imamo karneval od karnevala dok pokušavamo da preživimo distopijsku zbilju orvelovskih cenzora koji ne praštaju disonancu. Zbilju kojoj baš zbog toga i treba karnevalski glas, glas dozvoljene škerce, nekažnjivog ismijavanja koje se neće snishodljivo ograditi od svoje misije i svog razloga postojanja i dozvoliti da bude postupno pripitomljen i letalno kontaminiran takvim pristankom, doveden u poziciju da se izvinjava zbog svoje prirode:

„O, okrutnog li, nepotrebnog nesporazuma! O, tvrdoglavog li, samovoljnog progonstva iz očinskog zagrljaja! - dvije po džinu mirišuće suze skotrljale su mu se s obje strane nosa. Ali to je dobro, sve je u najboljem redu, borba je završila. Pobijedio je samoga sebe. On voli Velikog Brata.“

Tek tada je sve izgubljeno.

( Paula Petričević )