Slike i prilike

Kad tv ili novine objave slike privođenja sumnjivih osoba, prva progovori slika ali na nju se niko ne osvrće, osim koliko da vidi ko je u lisicama. Taj tzv. jezik vizuelnih medija više govori od teksta na koji se svaki čitalac okomi. Ako obratite pažnju na sliku; Razlike gotovo da nema između privođača i privedenih. Slične face, frizure(obavezno ošišani), izraz lica, pa i intelegencija ko zna da je čita. Razlika je jedino u kostimu. Službeni s obaveznom kapom pripada činovniku a civilni, najčešće s kapuljačom, pripada privedenom. Zašto s kapuljačom? Taj dodatak naročito ima smisla. Kapuljačar zna da vazda može bit presretnut i priveden pa makar da prikrije lice dok se domogne službenog vozila.

Moć mafije uvijek diktira modu. U vrijeme prohibicije i nezapamćene ekonomske depresije u Americi, trdesetih godina prošlog vijeka, sav svijet se nosio kao mafija. Svi su htjeli da liče na one koji im život uzimaju. Najčuveniji gradonačelnik New Yorka, Fiorelo Lagvardia, više je ličio na mafijaša nego na ikoga svoga bez obzira što se borio za osiromašene i ponižene. I detektiv, Eliot Nes, najpoznatiji zavjerenik države protiv mafije nosio se po mafijaški a po svemu drugom nije bio u njihovom fazonu. U nas je policija kontraverzna u svakom fazoni a nosi se, i ponaša se, po uzoru na one koje progoni. I mafija nam je kontraverzna. Pođekada rade za policiju a počešće za sebe. Ne rijetko ih policija uzme pod okrilje i unaprijedi u ’’odane’’ podanike. Otkriva se ovih dana leglo takvih mafioza u vrhu policije. Zbog toga nam se ne razlikuju slike i prilike, gonilaca i gonjenih.

P.S. Taj prokleti Njegoš je i to predvidio:’’Ja sam hajduk što goni hajduka, glasnija je moja hajdučija.’’ Za njegova zemana mafija su bili ‘ajduci. Od ‘ajduka smo napravili vlast. Capisci amico mio!

M.R.Š.

Galerija

( Mihailo Radojičić )