Cijena (NATO) partnerstva

Nijedno društvo, čiji je veći dio sirotinja i bijeda, ne može biti prosperitetno i srećno. Tako Martin Šerman, umjetnik vidi savremeno društvo. Nema prosperiteta društva i države ako nema bezbjednosti, a nema bezbjednosti ako nema stabilnosti. Sveukupna i raznolika stabilnost u državi je preduslov za finansijske i ekonomske investicije. Kapital je plašljiva ptica, brzo i lako bježi. Ne vraća se lagano i brzo, mora biti uvjeren i siguran da je sve u najboljem redu. Nakratko možemo i tako, iz umjetničke perspektive i kroz upotrebu metafora, opisati značaj ravnopravnog odnosa male zemlje i njenih građana, sa razvijenim i moćnim, zbog demokratskog, političkog, ekonomskog i sveukupnog razvoja te države i njenog društva.

Kako kaže poslovica, komšije ne možemo birati. Često se to može odnositi na nas, na naš privatni život, a svakako i na državu. Znači, tu nemamo alternative, geografija je nemilosrdna. Ali je suverena, nacionalna odluka svake države, u kom pravcu želi da se kreće, koje vrijednosti da slijedi. Kojim geopolitičkim i geostrateškim putem i sa kojim partnerima će najbolje zadovoljiti svoje vlastite nacionalne interese. Dakle, ne možemo da biramo komšije, ali možemo da biramo društvo sa kojim ćemo se družiti. Država može, i treba, sama da bira sa kim će u neku alijansu. Alijanse mogu biti opšte prirode ili iz specifičnih oblasti, na temelju zajedničkih ekonomskih, kulturnih, bezbjednosnih ili drugih interesa. Mogu biti i na bilateralnoj, regionalnoj, transatlantskoj ili globalnoj osnovi. A skeptici bi rekli, mi sve možemo sami, nama ne trebaju alijanse. To je naivan pogled, jer nas istorija uči da i najveći ne mogu bez prijateljstva, bez alijansi. Neutralnost jeste naivnost. Nedavno je to vrlo krvavo iskusila Ukrajina, a istorija je puna takvih primjera.

U međunarodnim odnosima, vrlo je važno međunarodno pravo, a praksa žalibog nažalost pokazuje, da često važi argument moći, a ne moć argumenta. To najbolje razumiju male države, zato i traže dodatne oblike garancija svom prosperitetu pa i suverenitetu, teritorijalnom integritetu. Svojoj državnosti. Jedan od tih oblika je i NATO alijansa. Najjača bezbjednosna alijansa u istoriji čovječanstva, u kojoj živi skoro milijarda, jedna sedmina svjetskog stanovništva. Postoji već skoro 67 godina, a još uvijek je vitalna. Širi se i povećava od samog početka, od prvih 12 država članica, sa poslednjim proširenjem aprila 2009, taj broj je porastao na 28 članica. Crna Gora je nedavnim pozivom postala zvanica, koja može računati da će u doglednom periodu postati 29. članica alijanse. Alijansa je opstala iz dva veoma jednostavna razloga. Prvo, sve države su dobrovoljno postale članice, dakle nema prisile. A drugo, osnovni cilj i interes NATO-a je da se bezbjednost članica čuva po principu, napad na jednog je napad na sve! Taj osnovni princip kolektivne odbrane, koji garantuje suverenitet i teritorijalni integritet nikada nije bio povrijeđen. Članstvo u NATO-u najjača je prevencija za sve potencijalne agresore. I takvih u čitavoj istoriji čovječanstva dosad jednostavno nije bilo.

Zato tvrdim, da je članstvo u NATO najjeftinija polisa osiguranja, i to ne osnovnog, nego kasko. Sloveniju ta članarina godišnje košta koliko i dobra polovina jednog savremenog tenka, a Crnu Goru će to koštati dvanaest puta manje. Crna Gora će tako plaćati najnižu članarinu u NATO. Članarina, polisa osiguranja u vrijednosti jedne prosječne kuće na crnogorskom primorju. Uz to, ta će članarina biti skoro četiri puta manja od Slovenačke po stanovniku. Znači, svaki Crnogorac će za članarinu dati četiri puta manje nego Slovenac. Šta se time dobija? Dobija se bezbjednosna garancija, imidž bezbjedne države, gdje plašljiva ptica, kapital želi, da investira. Konkretno, male zemlje dobijaju i zajedničku kontrolu vazduha, koju besplatno finansiraju partneri. Preporuka je, da se 2 posto bruto društvenog proizvoda investira u odbranu.

Nekima to zvuči mnogo, ali ne zaboravimo, nekada se za bivšu vojsku davalo 30 posto. Danas, do 2 posto za bezbjenost u svijetu punom rizika i prijetnji, nije preveliko. A potrebno je razumijeti i da to uključuje i troškove i investicije u tzv. sredstva duple namjene. Savremena tehnologija i sredstva, mogu se koristiti i za vojsku i u civilnoj sferi. Helikopteri koji se upotrebljavaju za vojsku, koriste se i za akcije spavašanja na planinama, za gašenje požara, vojna inženjerska sredstva mogu se korisititi kod svih oblika radova na zemlji, kada to bude potrebno, kontrola mora i voda jednako je i vojna i civilna, itd. Naravno, članstvo u NATO nosi i neke druge odgovornosti i obaveze. Članice moraju biti demokratske zemlje sa vladavinom prava, bezbjednosnim i odbrambenim sektorom pod civilnom kontrolom. I to je proces, koji se nikada ne završava. Članica treba da bude partner, da učestvuje u aktivnostima alijanse. Ali ipak, potrebno je naglasiti da nema prinude, gdje i kamo sa koliko vojnika, nema prinuda otvaranja vojnih baza. Vojne baze na vlastitoj teritoriji su stvar izbora, većinom se države u NATO bore, da otvaraju baze, jer to ima puno ekonomskih benefita. Ne znam da li je to tako, recimo na primjeru ruskih baza nekada u Ukrajini, pa danas u Siriji ili Jermeniji.

Članstvo u NATO alijansi, i sve aktivnosti vezane za to su suveren izbor svake od članica, koje ravnopravno sjede za istim stolom. U zadnjih 25 godina, nije bilo proširenja Evropske Unije prije učlanjenja u NATO i iza toga stoji logičan argumenat. Najprije bezbjednostno-politička strana evroatlanske kovanice-NATO, pa poslije toga ekonomsko-politička Evropska Unija. Bezbjenost je preduslov za ekonomski, politički, društveni i sveukupni demokratski razvoj jedne države. NATO nudi i daje ram, a na nama je da nacrtamo sliku, onakvu kakvu želimo za sebe.

( Damir Črnčec )