Nema djelotvornih kazni za torturu nad građanima

U Crnoj Gori, procesuiranje mučenja i zlostavljanja od strane državnih službenika bilo je uglavnom nedjelotvorno i neefikasno, a kad je i procesuirano i izrečena kazna, bile su to uslovne osude ili su krajnje ublažene i nijesu dovodile do prestanka radnog odnosa.

To je u intervjuu za “Vijesti” ocijenila zamjenica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Zdenka Perović, u čijoj nadležnosti su predmeti institucije Ombudsmana, koji se odnose na zaštitu građana od torture, nečovječnih i ponižavajućih kazni ili postupaka. Perovićeva je od 2016. godine i članica Potkomiteta Ujedinjenih nacija za prevenciju torture (SPT).

Tvrdi da se stanje u oblasti prevencije i zaštite od torture u Crnoj Gori promijenilo nabolje, iako su brojni slučajevi zlostavljanja bez sudskog epiloga ostavili “neprijatan trag u crnogorskom društvu i svjedoče o klimi nekažnjivosti iz ranijeg perioda”.

• Šta je tortura? Da li se odnosi samo na državne organe koji imaju ovlašćenja za upotrebu sredstava prinude?

Zlostavljanje i torturu, kao kvalifikovan oblik, zabranjuju i definišu Ustav Crne Gore, Krivični zakonik i UN i Evopska Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni i postupaka. To je svako postupanje kojim se pojedincu nanose ozbiljne fizičke i(ili) duševne patnje. Prema definicijama Evropskog suda za ljudska prava, ponižavajuće je postupanje ono koje „kod žrtve izaziva osjećanja straha, očaja ili manje vrijednosti, koja žrtvu mogu da ponize ili unize“. Naravno, za ocjenu težine posljedice, a s tim u vezi da li se radi o torturi ili drugom obliku zlostavljanja, bitne su i individualne karakteristike same žrtve, kao što su starost, pol, zdravstveno stanje, kultura, vjera i slično, jer isto postupanje kod nekog može izazvati veliku bol i patnju, dok kod nekog drugog ne mora izazvati iste posljedice.

Zakon predviđa da mučenje može počiniti i privatno lice, a kao kvalifikovani oblik, kad je to izvršeno od strane službenog lica ili njegovog učešća na drugi način. Član 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima, utvrđuje obavezu država da zaštite i od zlostavljanja koja vrše i privatna lica.

• Koliko ste ukupno u svojoj karijeri uradili predmeta u okviru Institucije Zaštitnika? Koliko tih predmeta se odnosilo na slučajeve prijavljene torture? Pod kolikim pritiskom zamjenik Ombudsmana radi na predmetima torture, s obzirom na prirodu posla Zaštitinika ljudskih prava i sloboda, ali i na težinu kršenja ljudskih prava za koja ste nadležni?

Po našem unutrašnjem rasporedu u mojoj nadležnosti su predmeti koji se odnose na rad sudova i tužilaštava, zaštitu prava lica lišenih slobode koja se odnose na rad policije i ZIKS-a. Ovo je reaktivno postupanje po pritužbama u okviru klasičnog mandata Zaštitnika. Osim toga, zadužena sam i za rad NPM-a, odnosno Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture, čije aktivnosti su preventivne prirode, za razliku od prethodno nabrojanih.

Od početka mandata u radu sam imala nešto preko hiljadu predmeta, a na oblast o kojoj ovog puta govorimo bilo je oko 630.

Pa, svaki problem povodom kog nam se građani obrate, za njih je sigurno ozbiljan i težak, ali mislim da je zlostavljanje, u svim njegovim oblicima, nešto najteže što se bilo kome može desiti. S tim u vezi sigurno da na ovim predmetima radimo sa posebnom pažnjom, da ne kažem pod pritiskom odgovornosti. S jedne strane, jako je važno da žrtva zlostavljanja dobije neku vrstu satisfakcije u mišljenu Zaštitnika, koja može pomoći da dobije i drugu vrstu zadovoljenja. Sa druge strane, takođe je jako važno da se sve činjenice i okolnosti objektivno utvrde i ocijene i zauzeti stav valjano obrazloži, kako bi i organi i odgovorna lica mogla da vide šta nas je to konkretno opredijelilo da neku činjenicu ili tvrdnju ocijenimo kao istinitu i prihvatljivu ili ne.

• Kakvo je stanje u Crnoj Gori kada je riječ o torturi? Šta se popravilo, a koji su izazovi još pred našim institucijama?

U Crnoj Gori, procesuiranje mučenja i zlostavljanja od strane državnih službenika bilo je uglavnom nedjelotvorno i neefikasno, a kad je i procesuirano i izrečena kazna, bile su to uslovne osude ili su krajnje ublažene, koje nisu dovodile do prestanka radnog odnosa. Ovakvo postupanje šalje lošu poruku, doprinosi nekažnjivosti, ohrabruje zlostavljanje, krši međunarodne standarde ljudskih prava i ozbiljno dovodi u pitanje vladavinu prava.

Stanje u ovoj oblasti se, ipak, promijenilo nabolje, na što ukazuje i reakcija rukovodstva Uprave policije i Ministartva unutrašnjih poslova nakon pojave snimka prebijanja mladića u centru Podgorice, od strane pripadnika Uprave policije, početkom 2018. godine. Tada je, za razliku od ranijih slučajeva, poslata snažna poruka od najvišeg rukovodstva da se takvo postupanje više neće tolerisati. Takođe, i u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS) imali smo slučaj hitnog procesuiranja i kažnjavanja službenika zbog postupanja mimo pravila službe.

Međutim, brojni slučajevi zlostavljanja, koji nisu još uvijek dobili sudski epilog, ostavili su, blago rečeno neprijatan trag u crnogorskom društvu i svjedoče o klimi nekažnjivosti iz ranijeg perioda, a koja je svojom negativnom porukom svakako doprinijela da se i kasnije dogode slučajevi o kojima sam govorila.

Ipak, obaveze u okviru pristupnog procesa Crne Gore Evropskoj uniji, mišljenja Zaštitnika i sveukupni pritisak javnosti pokrenuli su stvari u željenom pravcu. Naravno, ne smijemo se zavaravati, ima još mnogo da se radi na promjeni svijesti kod organa za primjenu zakona. Međutim, treba biti fer, postupanje ovih snaga u velikoj mjeri je unaprijeđeno, ali ima recidiva loše prakse i propusta u radu. Nijedan slučaj prekoračenja ovlašćenja ne bi smio da ostane bez hitne ocjene zakonitosti, utvrđivanja odgovornosti i adekvatne kazne. Samo tako će sistem poslati pravu poruku da je učinjen ozbiljan zaokret, od kojeg možemo očekivati rezultate generalne prevencije.

• Koji su najupečatljiviji slučajevi torture u Crnoj Gori koje ste obrađivali? Koja godina je u Crnoj Gori bila najteža kada je riječ o torturi? Koliko slučajeva torture je prijavljeno instituciji Zaštitinika tokom 2018. godine?

Posebno teška je bila 2015. godina. Imali smo najviše predmeta u kojima smo utvrdili oblike zlostavljanja: torturu i nečovječno i ponižavajuće postupanja (Tortura M. Martinović, slučaj Vezivanja 19 dana u ZIKS-u i “Ulica Zlatara”; 2016 godiine, imali smo jedan slučaj nečovječnog i ponižavajućeg postupanja (Nikola Bajčetić) i dva slučaja ponižavajućeg postupanja (G. Raičević – novinar i D.B.), 2017.godine, imali smo dva slučaja nečovječnog i ponižavajućeg postupanja – M. i Specijalna bolnica i 2018. godina. (još su u toku postupci)

Neki slučajevi zlostavljanja su više medijski propraćeni, ali svaki slučaj za sebe je težak i zahtijeva jednaku pažnju. Ove godine imali smo u radu devet slučajeva, odnosno predmeta zlostavljanja: na rad ZIKS-a (4) - u dva nije utvrđna povreda prava, u jednom je postupak obustavljen, jer lice nije dalo saglasnost za postupanje i u jednom postupak je obustavljen jer je, u međuvremenu, započet sudski postupak, tako da, shodno Zakonu, nismo mogli dalje postupati.

Na rad Uprave policije (4) - u jednom nije utvrđena povreda prava, u dva je postupak obustavljen jer građanin nije dao saglasnost za postupanje i u jednom je postupak je obustavljen zbog toga što je u međuvremenu započet sudski postupak. U jednom predmetu koji se odnosio na rad Specijalne bolnice za psihijatriju Kotor, utvrđena je povreda prava - zlostavljanje i dato je mišljenje sa preporukama, o čemu je obaviješteno Vrhovno državno tužilaštvo. Krajem decembra smo dobili informaciju da je Osnovno tužilaštvo u Kotoru, podnijelo optužne prijedloge protiv dva službena lica.

• Sa kojim institucijama imate najbolju saradnju, a kod kojih je napredak u oblasti prevencije torture najvidljiviji?

Saradnja sa ZIKS-om je na zavidnom nivou. Prošle godine smo imali 70 odsto obraćanja zatvorenika koji su riješeni u toku samog postupka, što znači otvorenu saradnju bez potrebe za pisanim preporukama. Jednostavno, stupimo u kontakt sa Upravom i problem se riješi. A to je i svrha našeg rada, da lica lišena slobode u što kraćem roku ostvare svoja prava. Znate, to su ponekad, za nas na slobodi sitnice, koje možda ni ne primijetimo, ali za život u zatvorskim uslovima te sitnice su od mnogo većeg značaja.

Sa policijom je takođe unaprijeđena saradnja, posebno u preventivnom radu, dok se u postupanju po pritužbama još uvijek susrećemo sa određenim problemima. Naravno, govorim o problemu nekažnjivosti. Otpor dijela strukture Uprave policije i oklijevanje drugih nadležnih državnih organa da na zakonit način procesuiraju krivično djelo torture nad građaninom M.M., dovelo je Zaštitnika u situaciju da podnese krivičnu prijavu protiv komandanta određene oružane formacije, jer nije htio da identifikuje službenike koji su izvršili to krivično djelo. Moram da naglasim da je naša Institucija jedina institucija Ombudsmana u regionu, a moguće i šire, koja je podnijela krivičnu prijavu uopšte protiv nekog državnog službenika. Nažalost, bila je i jedina institucija u Crnoj Gori i ako su se nemili snimci očigledne torture gotovo devet mjeseci prikazivali u javnosti.

• Kako reaguju institucije na Vaša mišljenja? Da li se vide promjene nakon Vaših mišljenja? Koliko su crnogorske institucije napredovale kada je riječ o torturi u odnosu na prethodnu godinu?

Mišljenja sa preporukama u početku našeg rada su kritikovana i omalovažavana. Moguće da je to zbog toga što kao državni organ ne raspolažemo sredstvima prinude i što naša mišljenja sa preporukama, u formalnom smislu, nisu obavezujuća. Odluke u formi mišljenja sa preporukama, bez sredstva prinudnog izvršenja, u našem pravnom sistemu do sada nisu bile poznate, dok su se konačne odluke svih državnih organa mogle prinudno izvršiti. Snaga argumenta data u Mišljenju nije bila dovoljna da stekne poštovanje dok nije došla prva potvrda u odluci Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju “Milić/NIkezić” i pozivanje Suda na mišljenje Zaštitnika Crne Gore u tom slučaju.

• Kako reagujete kada se određena nezakonita i nečovječna ponašanja u institucijama, na primjer policijska tortura nad građanima, ponavljaju uprkos Vašim mišljenjima?

Reagujemo u skladu sa našim mandatom. Međutim, često se od nas očekuje da zamijenimo nadležne državne organe i odradimo njihov posao. S tim u vezi smo i trpjeli neutemeljene kritike. Zadatak Ombudsmana nije da zamijeni druge državne organe nego da podstakne sistem da profunkcioniše u svom punom kapacitetu.

Neidentifikacija ranijih izvršilaca zlostvljanja, neprocesuiranje i nekažnjavanje značajno su doprinijeli da se slični slučajevi ponove. Ukazali smo i na druge slabosti sistema, argumentovali u izvještajima i predložili moguće načine za unapređenje stanja.

Preporuka za vidno obilježavanje pripadnika policijskih snaga u akcijama na terenu, ispoštovana je krajem decembra, dakle, ostvarili smo napredak, stvoren je jedan od uslova za iskorjenjivanje nekažnjivosti. Prijetnja sankcijom, kao generalna prevencija, nije najplemenitiji razlog da se ne čini krivično djelo, ali je svakako neophodan dok ne dostignemo viši nivo svijesti i samokontrole u situacijama koje su nesporno stresne i zahtijevaju visoki nivo sveukupne fizičke i psihičke spremnosti policijskih službenika.

"Vatreno krštenje" bilo u Ruandi

• Od 2016. ste članica SPT-a. Na koliko ste do sada prisustvovali sjednica Potkomiteta? Kako izgledaju te sjednice? Da li ste, izuzev sjednica, bili u zvaničnoj posjeti institucijama neke države kako bi provjerili koliko se poštuje protokol? Ako jeste, kojoj i šta ste utvrdili tom prilikom?

Učestvovala sam u radu svih zasjedanja od početka mandata, a SPT zasjeda tri puta godišnje. Trenutno je 88 zemalja ratifikovalo Opcioni protocol uz Konvenciju protiv torture, tako da je puno posla pred nama. Pitanja od interesa se razmatraju i pripremaju odluke u okviru regionalnih timova: Afrika, Azija-Pacifik, Evropa i Latinska Amerika i radnih grupa: Medicinska, Pravna i SPT Specijalni fond, a konačni dokumenti se donose u plenumu. Radi se i između zasjedanja preko SPT “Extranet platforme”. Opredijelila sam se za rad u Evropskom timu, jer me tu stanje najviše interesuje i Evropa najbolje “stoji”, kako rekoste, u prevenciji torture, po mojoj ocjeni, jer se u ime SPT-a ne mogu izjašnjavati na taj način.

Svaki član je izvjestilac za po nekoliko zemalja, u kojima prati situaciju, formiranje, uslove rada i rad NPM-a i izvještava na sjednicama regionalnog tima. Ja sam orijentisana na region, tako da sam preuzela obavezu da budem izvjestilac za Albaniju, Makedoniju, BiH i Italiju. Delegacija za svaku posjetu formira se na osnovu više faktora – radnog jezika, raspoloživosti članova i njihovih specijalnosti, rodnog i regionalnog balansa. Posjete traju jednu ili dvije radne sedmice, državi ili NPM-u odvojeno ili ujedno. To su jako kompleksne i logistički zahtjevne misije, radi se i vikendom, po 12 do 16 sati. Moja prva posjeta je bila Ruandi, “vatreno krštenje” u pravom smislu, jer se delegacija susrela sa brojnim preprekama na terenu, zbog čega je posjeta prekinuta. O našim nalazima ne mogu govoriti, jer su izvještaji SPT-a povjerljiv document sve dok Vlada ne odluči da li će ga učiniti javnim.

U odnosu na Crnu Goru, pristupni proces Evropskoj uniji, za koji smo se opredijelili pomogao je da realizujemo promjene i napredujemo u relativno kratkom roku na gotovo svim poljima, nekim više, nekim nešto manje. Međutim, moramo razumjeti da standard “nulte tolerancije” na torturu nigdje nije dostignut. To jasno ilustruju snimci na kojima smo imali priliku da vidimo postupanje policije u više evropskih metropola. Ovo potvrđuje i objašnjava ulogu NPM-a, i potrebu za kontinuiranim monitoringom i sveukupnim djelovanjem na zaštiti od ovog neprihvatljivog ponašanja službenih lica.

Ombudsman mora razlikovati manipulacije od istine

• Kako biste opisali posao Zaštitnika? Je li to klasični državni posao “od sedam do tri” ili, pak, traži veću posvećenost?

Naravno, kad radite na ovako osjetljivim slučajevima morate da “živite” sa njima i razmišljate naročito o graničnim detaljima i činjenicama, “kuvate” ih slikovito rečeno, dok se konačno sve ne posloži i “legne”, kako to mi kažemo. Prosto, ne možete se isključiti na kraju radnog vremena, a i rad vikendom nije ništa neobično za nas. Često podsjećam i sebe i saradnice da su iza papira ljudi koji gledaju u nas sa nadom i sa ove i sa one strane. Pijetet prema žrtvama ne smije da nas zavara i ponese i treba da prepoznamo kad se radi o manipulacijama i neistinama, jer sa druge strane su takođe ljudi - službenici koji rade u neodgovarajućim uslovima i bez potrebne sveukupne podrške. Optužiti ih bez stvarne zasluge je takođe grijeh.

Smanjili plate nakon nepopularnih mišljenja 2015. godine

• Da li je na Vas nekada, na bilo koji način (posredno ili neposredno), vršio pritisak neki državni zvaničnik, funkcioner ili službenik, ili državni organ? Koliko se često dešavaju takve situacije? Kako reagujete u takvim slučajevima?

Ne, nisam doživjela da mi bilo ko uputi bilo kakvu prijetnju ili nešto slično, što bi se moglo razumjeti kao takvo ili kao pritisak u nekom smislu. Naravno da bih to odmah prijavila. Međutim, bilo je različitih komentara nakon što smo donijeli mišljenja, nezadovoljstva i ljutnje do neprimjerenog ponašanja u obraćanju, doduše ovo posljednje je bio jedan izolovan slučaj. Te 2015 godine nakon brojnih postupaka i mišljenja u kojima smo utvrdili torturu i druge oblike zlostavljanja, osjećali smo da smo u nekom smislu u nemilosti, sa jedne strane jednog dijela javnosti koji je očekivao da utvrdimo više slučajeva torture, a sa druge strane državnih organa koji su se, uslovno rečeno, našli “pogođeni” našim mišljenjima. Slučajno ili ne, ali odmah naredne 2016. godine donesen je Zakon o zaradama u javnom sektoru, kojom prilikom smo izgubili položaj koji smo do tada imali. Od osnivanja institucije 2003. godine Institucija je imala zarade ekvivalentno Ustavnom sudu. Novim Zakonom zarade su nam snižene u odnosu na Ustavni sud, uprkos ustavnoj poziciji Institucije i bez obrazloženja za tu promjenu. Mi smo to doživjeli kao neku vrstu “kazne”, ali i kao pokazatelj da smo na pravom putu i da valjano obavljamo svoj posao.

( Ivan Čađenović )