Našao mir i sam napravio jedan od najvećih ribnjaka u Crnoj Gori
Idrizović je jedan od prvih Bjelopoljaca koji je šansu za razvoj ribarstva vidio kroz formiranje klastera slatkovodne ribe, uz podršku uz podršku Agencije UN-a za industrijski razvoj –UNIDO
Bjelopoljac Mirsad Idrizović posjeduje jedan od najvećih ribnjaka u Crnoj Gori, smješten kraj rijeke Bistrice u istoimenom mjestu udaljenom od Bijelog Polja 18 kilometara.
Sve je počelo prije četiri godine, kada je poslije dugih godina staža ovaj poljoprivredni inženjer poželio da pronađe mirnije mjesto za život i odlučio da spoji lijepo i korisno.
Tako je 2012. godine pokrenuta izgradnja jednog od najvećih ribnjaka u Crnoj Gori „Opticon“, koji se za sada prostire na 2.300 kvadratnih metara.
Mirsad je na ribnjaku sve sam osmislio počev od projekta, a prije početka izgradnje znanja i iskustva je proširio obilaskom najsavremenijih ribnjaka u američkim državama Nju Hempšir, Masačusets i Mejn.
"Naša Vlada je prepoznala kvalitet ovog projekta i pružila podršku izgradnji, dok je ta pomoć, kada je u pitanju Opština Bijelo Polje izostala, jer još uvijek nisam dobio građevinsku dozvolu za ribnjak. Dobio sam dozvolu za kuću a za ribnjak nisam i pored sve dokumetacije koju sam na njihov zahtjev priložio. Nadam se da će ti problemi biti riješeni uskoro“, kazao je on.
Idrizović je jedan od prvih Bjelopoljaca koji je šansu za razvoj ribarstva vidio kroz formiranje klastera slatkovodne ribe, uz podršku uz podršku Agencije UN-a za industrijski razvoj –UNIDO.
"Prije tri godine povezao sam se sa još dvojicom proizvođaja iz Berana i Andrijevice i dobili smo veliku podršku u razvoju, prije svega zahvaljujući UNIDO-ui njihovim klaster-agentima, ali i Delegaciji EU u Crnoj Gori, koja je obećala da možemo da na podršku možemo da računamo i u budućnosti“, rekao i Idrizović.
Delegacija EU je projekata podržala sa pola miliona eura, a ukupna vrijednost je 525 hiljada eura.
Udruživanje u klaster im je omogućilo studijsku posjetu Sloveniji, nakon čega su zaključili da Crna Gora umjesto uvoznika može da bude izvoznik autohtone ribe.
Formiranjem klastera proizvođači u bilo kojoj branši imaju više benfita, počev od razmjene iskustava, znanja, a posebno zbog zajedničkog nastupa na tržištu. Ipak, Mirasd smatra da država nije pokazala dovoljno razumijevanja za razvoj klastera i da oni nisu zažvijeli kako je trebalo, čime su najviše uskraćeni proizvođači.
"Samo na dijelu od izvora Bistrice iz Đalovića pećine ima prostora bar za još pet ribnjaka, što je potencijal za 400-500 tona, što bi stvorilo mogućnost razvoj prerade ribe, za šta trenutno nema uslova zbog nedovoljnog uzgoja.
U ribnjaku Idrizovića, koji je zamišljen kao centar za pastrmsko ribarstvo, sada se proizvode ikra, mlađ, konzumna riba, kao i matična jata za buduće ribnjake. Na 21 bazenu kapacitet ribnjaka iznosi 100 tona, a ove godine planira da proizvede 60 tona.
Posjeduje mrijestilište čiji kapacitet iznosi milion komada ikre.
On vjeruje da će za godinu ili dvije proizvoditi u punom kapacitetu, a proširenjem i rekonstrukcijom kapaciteta za mrijestilište nadmašiće sve ostale proizvođače u Crnoj Gori, kako je predvidio naredne godine će proizvesti pet do šest miliona komada ikre.
Najviše se proizvodi kalifornijska pastrmka a nešto manje potočna, zbog neisplativnosti.
Idrizović tvrdi da je bistrička dolina pogodna za razvoj autohtone bistričke pasrtmke. Na njen kvalitet posebno utiče voda iz Bistrice, sa čijem izvora može da se pije koliko je čista. Osim kvaliteta optimalni su količina kiseonika, temeperatura koja je prilibližno ista zimi i ljeti, i mali broj mutnih dana, što stvara prirodni ambijent za kvalitetan razboj ribarstva.
„Proširenjem kapaciteta planiramo uzgoj lipljena i mladice, kojima je potrebno prirodno okruženje umjesto betona, zbog čega ću izgraditi dva jezera, nalik na prirodna.
Hranu za pastrmku uvozi iz Italije, jer Crna Gora je isuviše malo tržište da bi neko pokrenuo proizvodnju hrane za ribe.
Uz Idrizovića poslove na ribnjaku obavlja i njegov sin i dva radnika, od kojih je jedan stalno zaposlen.“ Ovaj posao traži angažman od 18 sati dnevno i sve je vezano rokovima. Moj sin je zavšio genetiku i bioinženjering i namjerava da svoju budućnost veže za ovaj kraj, što će meni olakšati posao i stvoriti uslove za slobodno vrijeme, koje sada skoro da nemam“, priča Mirsad i vjeruje da će ukoliko sve bude teklo po planu, u dogledno vrijemo makar udvostručiti proizvodnju.
Galerija
( Jadranka Ćetković )