Etika globalnog siromaštva

U apsolutnom siromaštvu živi najmanje 1.4 milijarde ljudi na svijetu. Godišnje umre 6 300 000 djece od neuhranjenosti više nego od side, malarije i tuberkuloze zajedno. Stručnjaci procjenjuju da bi cio problem siromaštva mogao biti riješen sa 507 milijardi dolara, što je pola godišnjeg vojnog budžeta SAD. Pošto bogate zemlje to planiraju da urade, na koji način je svaki pojedinac moralno obavezan da pomogne one kojima najviše treba?

Pred vama je skraćen transkript epizode radio emisije Glasom protiv negativnog pod nazivom Etika globalnog siromaštva. Gost emisije je bio Anton Markoč, doktorand filozofije iz Bara koji je sa autorom Stefanom Đukićem govorio o prirodi apsolutnog siromaštva, načinima manifestacije i moralnoj obavezi svih prema onima koji su apsolutno siromašni. Pun transkript emisije se može naći ovdje.

1. Šta u apsolutnim mjerilima znači da je neko siromašan?

Mislim da bismo prvo trebali da napravimo razliku između apsolutnog i relativnog siromaštva. Relativno siromaštvo znači da imate manjak određenih materijalnih dobara, u odnosu na određenu osobu ili grupu osoba. Tako sam ja relativno siromašniji u odnosu na nekog člana crnogorskog parlamenta a taj član crnogorskog parlamenta je užasno siromašan u poređenju sa Bil Gejtsom ili Vorenom Bafetom.S druge strane, apsolutno siromaštvo je manjak dobara koje su potrebne za normalan život, tipa hrana, voda, sanitarije, zdravstvena njega, smještaj i slično. Ono što je potrebno za goli život.

2. Ko su siromašni građani svijeta i da li iko sa Balkana može reći za sebe da je apsolutno siromašan?

Postoji jedan skandalozno niski kriterijum Svjetske banke po kojem je svako apsolutno siromašan ako dnevno zarađuje manje od 1.25 dolara po kursu dolara iz 2005-e. Recimo 30 dolara mjesečno. Ne znam nikog na Balkanu ko radi za 30 dolara mjesečno. U geografskim odrednicama to su stanovnici podsaharske Afrike izuzev Južnoafričke republike i djelovi jugoistočne Azije, djelovi Indije, Bangladeša prije svih. Godišnje umre 6 300 000 djece da ne dočeka petu godinu od posljedica neuhranjenosti. Glad je uzrok broj 1 smrti na svijetu, više nego sida, malarija i tuberkuloza zajedno. Ova računica znači 17 000 svakog dana, ili otprilike 1 dijete na svakih 8 sekundi umre. 1.4 milijarde ljudi se po kriteruju Svjetske banke se računa apsolutno siromašnom. Ako idemo do dnevince od 2.5 dolara, to je 3 milijarde ljudi, skoro pola planete.

3. Kako smo došli do toga da i u dvadeset prvom vijeku milioni nemaju pristup pijaćoj vodi, osnovnim namirnicama i ostalom - ko je zaslužan za to?

Više je faktora. Najmanje bitan faktor je geografski. Drugi faktor je kulturni, obuhvata religiju, običaje, koji donekle oblikuju ekonomsko-politički sistem ako prihvatimo Veberijansku šemu. Najvažniji faktor je institucionalni. On se dijeli na dvije grupe, lokalne i međunarodne. Lokalni pbuhvataju pitanja ima li korupcije i nepotizma, kako funkcioniše poreski sistem, zdravstvo, školstvo, postoje li ekonomske i političke slobode itd. Svugdje gdje su ovi problemi izraženi imamo korelaciju sa siromaštvom. Najvažniji faktor po mnogim autorima, a to je kontroverzna teza je da međunarodni institucionalni faktori direktno utiču na stvaranje situacija u kojima su neki ljudi apsolutno siromašni. Tu su i organizacije tipa SZO ili UN, kao i međunarodne korporacije ali i pravila trgovine na međunarodnom nivou. Sve to možemo uzeti pod pojmom "međunarodni institucionalni faktori".

4. Čuveni primjer iz primjenjene etike o dječaku koji se davi o bazenu predstavlja dobru analogiju za našu temu - da li bi nam predstavio taj primjer?

Taj primjer je dat u članku "Famine, affluence and morality", dakle glad, bogatsko i moral Pitera Singera. On kaže sledeće - zamislite, da jednog dana šetate parkom i u jednom plitkom bazenu se davi dijete. Oko vas nema nikoga, jedino vi i dijete. Nema drugog načina da spasete dijete osim da uskočite u bazen. Bazen je plitak, ne morate znati da plivate, ali pošto nema dovoljno vremena moraćete da uskočite onako kako ste bili obučeni tako da ćete pokvasiti vaše cipele. Cipele su nove, kupili ste ih za recimo 200 dolara. "Treba li to da učinite"?, pita Piter Singer. Osim ljudi koji su moralni monstrumi svako će se složiti da to treba da učinimo. Cipele su bitne ali život djeteta je sigurno bitniji. Posle toga Singer kaže sledeće - ukoliko je tačno da biste u tom hipotetičkom slučaju spasili dijete na uštrb vaših novih cipela i ukoliko vam kažem da za cijenu jednih cipela od recimo 200 dolara možete da spasite život ne jednog djeteta, nego više njih i ne samo to nego da omogućite za otprilike 200 dolara da jedno dijete u podsaharskoj Africi živi 4 godine biste li to uradili? Smatrate li, sa moralne tačke gledišta da treba to da uradite? Ukoliko da, zašto to ne činite? To je primjer koji je urađen tako da podstakne razmišljanje o ljudima koji se nalaze u stanju apsolutnog siromaštva i nije nužno da on mora da se interpretira sa stanovništva "koliko para mi treba njima da damo?". Može da se prevede u smislu kakav aktivizam treba da sprovedemo, na šta treba da obratimo pažnju u našim javnim debatama itd. Da se fokusiramo samo na davanje - šta bi trebali da damo, koliko treba da damo i slično. Singer kaže ukoliko bi ste se sjutra dan opet našli u toj situaciji, vjerovatno bi većina ljudi opet smatrala da je u obavezi da spase dijete. I ukoliko bi jednom mjesečno ulazili u takvu nerealnu situaciju i dalje bi smatrali da to treba da učinimo. Ukoliko je to zaista tačno onda ljudi koji dovoljno zarađuju, u smislu ljudi koji se nalaze u bogatim državama, a u bogate države se računa nekih 25, na mjesečnom nivou treba da odvajaju jedan dio da bi davali ovim stanovnicima iz podsaharske Afrike i jugoistočne Azije. To je minimalna dužnost koju oni treba da ispune.

5. Kako da odaberemo kome da pomognemo? Da li je prioritet neko iz našeg okruženja, iz našeg grada, da li pomagati djeci koja ne mogu da sakupe novac za operaciju ili su prioritet baš oni koji nemaju ništa, iako ih nikad nećemo upoznati?

Zamislite da možete isti novac uplatite za djecu u Bijeloj. Oni neće umrijeti, to je sigurno. Tih 200 dolara bi moglo pomoći u nekim drugim stvarima. Ili da iste te pare prebacite na račun Oxfama i onda Oxfam pomogne nekome u Ugandi, nekome ko će da umre ako ne dobije te pare. U tom slučaju čini mi se da postoje 2 gledišta, jedno koje kaže - pomogni onima koji su bliži tebi geografski ili su u istoj državi ili prema kojima osjećaš izvjesnu bliskost u smislu da razumiješ njihove probleme. Drugo gledište kaže da pomogneš onome ko je u većoj nevolji. U Ugandi su u većoj nevolji i činjenica da su geografski udaljeni, da nismo u istoj državi da ne pričamo isti jezik su u moralnom smislu irelevantne. Jedino je bitno kome koliko treba, tj u kojem se materijalnom stanju nalazi. Singer brani ovo drugo gledište.Takođe, empirijska je premisa da postoje humanitarne organizacije koje revnosno obavljaju svoj posao. Kontroverzna je teza koju on brani da su svi faktori osim faktora apsolutnog siromaštva moralno irelevantni.

6. Recimo da svi pristanemo na davanje, koliko bi nam bilo potrebno da zaista nešto promjenimo? Da li je to veliki iznos za žitelje Evrope, Sjeverne Amerike, Istočne Azije?

O tome postoje sporenja, ali negdje u literaturi se ističe brojka od 507 milijardi dolara da se riješi cijelokupni problem apsolutnog siromaštva. Ne samo da nahranimo ljude već da izgradimo institucije, sanitarne usluge, medicinsku njegu i postavimo donekle život tih ljudi da bude podnošljiv. Ova cifra predstavlja 2/3 američkog vojnog budžeta na godišnjem nivou. Kad bi tri najveće vojne sile, SAD, Rusija i Kina izdvojile 20% svog vojnog budžeta, regulisale bi problem apsolutnog siromaštva na svjetskom nivou. U poslednjih 20 godina umrlo je 400 miliona ljudi samo od gladi. U svim ratovima, prvom, drugom svjetskom ratu, u gulazima u "velikom skoku naprijed" Mao Ce-Tunga, je umrlo oko 200 miliona.

7. Da li je materijalni vid pomoći jedini?

Naravno da nije i to je poenta cijelog argumenta. Primjer je napravljen tako da pokrene debatu oko toga šta bi trebali da damo, ali materijalno davanje nije jedini način pomaganja. Najbolje bi bilo ukoliko bi određene međunarodne organizacije sprovele reforme o kojima smo govorili i ukoliko bi pomagale zemljama u problemu da izgrade politički sistem, zdravstvo, školski sistem, sanitarne uslove i ostale potrepštine.

8. Da li je naše nečinjenje u ovim slučajevima grijeh? Neko ne pomaže ali makar ničim ne "odmaže", nikako ne eksploatiše ljude u Africi, Aziji? Da li neko može reći da je i to dovoljno u svijetu gdje ima toliko onih koji zloupotrebljavaju?

Nečinjenje je po svim moralnim filozofima i zdravorazumskim ljudima koji razmišljaju o ovim pitanjima, ako ne isto bitno koliko i činjenje zla onda vrlo blisko tome. Mnogi ljudi u nacističkoj Njemačkoj nisu išli i ubijali Jevreje i doprinjeli holokaustu nego su sjedjeli kući i ništa nisu radili. Smatramo da su i oni donekle odgovorni za ono što se desilo. Po malo radikalnijim gledištima, ne samo da je naše nečinjenje bitno nego je isto bitno koliko i činjenje, pod pretpostavkom da je količina učinjene štete jednaka u oba slučaja. Ne samo u smislu ne davanje nego i ne angažovanja, ne potenciranja tih pitanja u javnim debatama, ne uticanje u političkom smislu na određene pokrete i planove vezane za ovaj tip problema. To je bitno u istom mjeru koliko i aktivna participacija. Većina moralnih filozofa ne smatra da su ove stvari takvi da svako mora čitav život da posveti aktivizmu. Niko od vas ne traži da budete Majka Tereza. Ono što se od vas očekuje je da budete osjetljivi prema ovim pitanjima i ukoliko ste u mogućnosti da pomognete da to uradite.

9. Pošto postoji velika eksploatacija afričkih država, da li kada bi ih samo ostavili same sebi, da njima pripadaju sopstveni resursi, da li bi se onda sami izdigli kada im samo ne bi "odmagali", pa čak i ako im nimalo ne pomognemo.

Koje su naše negativne dužnosti? Ne treba da štetimo drugima, pa se postavlja pitanje, štetimo li mi njima? Tačno je da štetimo donekle, te se pita koliko štete pojedinačni građani a koliko vlade i druge organizacije? Tomas Pogi, sociolog i filozof, objavio je knjigu koja se zove "Svjetsko siromaštvo i ljudska prava" u kojima brani tezu da upravo međunarodne institucije, pravila trgovine, ekonomske institucije, MMF, Svjetska banka i sl. kao i politička situacija preko koje se kreiraju ratovi, eksploatacije i tako dalje, su direktno odgovorni u najvećem broju slučajeva za stanje u državama trećeg svijeta. Po Pogiju su bitne 2 grupe uzročnika - interakcijski i institucionalni. Interakcijski predstavljaju pojedinačne uzročno-posledične veze kroz naše postupke tipa odlučim se da kupim košulju H&M a pritom ne pomislim ko je sve radio i pod kakvim uslovima za to. Tako kreiram ponudu, ona funkcioniše tako da se proizvodi više i više. Bitni su i institucionalni uzroci o kojima moramo reći nešto više - kako određene međunarodne institucije eksploatišu tj. stvaraju uslove pod kojima pojedinci mogu da eksploatišu države trećeg svijeta. To se dešava, kroz stvaranje 2 grupe privilegija - privilegije u resursima i privilegije u pozajmljivanjima. Pod privilegijama u resursima Pogi smatra sledeće - ukoliko određena kompanija za naftu i gas kupuje te resurse od neke države trećeg svijeta poput recimo Ekvatorijalne Gvineje pod određenim uslovima a to su da recimo finansiraju diktatora u toj državi. On toj kompaniji prodaje resurse po niskim cijenama a ona ga zauzvrat finansira te državi ne ostaje ništa. To je direktno finansiranje jednog koruptivnog sistema, a takvih ima mnogo među državama podsaharske Afrike. Druga privilegija je privilegija u pozajmljivanjima, kada se ekonomski sistem pravila trgovine koristi da direktno šteti državama trećeg svijeta. Kroz stvaranje pozajmica, a znamo kako to funkcioniše sa MMF-om i Svjetskom bankom, koje ne mogu da se vrate i onda se dalje i dalje eksploatišu ili se dešava da međunarodna diplomatija, prije svega Ujedinjene Nacije, podrže čovjeka koji je recimo ratni zločinac. Imamo hiljade i hiljade primjera gdje kroz ove dvije privilegije međunarodne institucije stvaraju direktne uslove za eksploatisanje država trećeg svijeta. Ključno pitanje za etičare je koliko su građani koji podržavaju te međunarodne institucije, a tu smo i mi kao članica UN, odgovorni u tome? Sigurno smo manje odgovorni nego političari ili neki ljudi koji od toga skupljaju benefite ali da smo u potpunosti ne-odgovorni i da nemamo nikakav uticaj u tome je jedna teza koju ne bih izrekao. Sve ovo opet ne opravdava ljude koji nikako ne djeluju tj. ne pomažu ljudima u tim zemljama.

( Stefan Đukić )