Tijesno riječima, a široko mislima

Knjiga je jedino čovjekovo djelo pred kojim su nemoćni smrt i vrijeme. Po knjizi se prepoznajemo, trajemo među ljudima i pokoljenjima. Pismo je spasilo civilizaciju. Bez knjige i slova, bila bi crna rupa u pamćenju čovječanstva.

Dvije knjige sjećaju na jednog čovjeka, Jusufa Bibezića, uglednog Baranina, sudiju i advokata, angažovanog intelektualca, koji je za života branio pravdu, kako čine pravednici, pretačući život u sentence, aforistički, po kad - kad i vickaste forme, najteže za artikulaciju, a predodređene za trajanje... Sažeti u rečenicu - dvije neki događaj, ličnost, postupak, izazvati bljesak koji će isijavati nepresušnu svjetlost, ponekad tugu, ali i osmijeh na čovjekovom licu, po principu i u duhu davno rečene maksime: Tijesno riječima, a široko mislima. Bibezićeve gnome su proizvod života, čovjekove svakodnevice, postupaka preraslih u obrasce, trajnije od života... Samo britki um i neiscrpni duh može da sažme velike istine u malo riječi. Bibezić je to i znao i umio: u trenu, kroz britki potez slikao je: mentalitete, pojave, čovjeka i njegovu psihologiju, konkretan događaj, iz sudnice, životne prakse.

Ove gnome su uzete iz života. Čovjek koji ih je pisao, bavio se zakonima. Uostalom, život rađa zakone, a zakoni uređuju život. Uzajamnost koja se ne mijenja.

Različiti su sadržaji kojima daje mjesto: država, politika, pravosuđe, moda, ljubav, komedija, izbori, javne ličnosti. Vesela strana života i Pretežno vedro, dvije u mnogo čemu i značajne knjige, oslikavaju, vrijeme, godine, ljude, karaktere, naravi i običaje, sve ono što čini život. Čitalac će moći da stekne sliku o vremenu i ljudima koji su bili autorovi savremenici.

Obje knjige su jedna knjiga, mentalitetska, istorijska, antropološko - psihološko - filozofska čitanka, prepisana iz života.

Heraklit je kroz 126 fragmenta, u formi aforizma, postavio cjelokupnog čovjeka, život, filozofiju, učinivši ih važećim za sva vremena. I drugi grčki rani mislioci, pogotovo predsokratovci, koristitili su kratke forme izražavanja, kasnije Laroš, Fuko, Šopenhauer, Niče.

Kod nas su se rijetki koristili aforizmom kao stvaralačkim izrazom, i ta činjenica ove knjige čini važnim i danas aktuelnim. Vremena se mijenjaju, čovjek ostaje, sa vrlinama i manama.

Važnost naznačenih knjiga je i u jeziku koji je raskošno bogat, poslovičan, vrckast, oslonjen na jezik poslovice. A poslovice brusi vrijeme, garantujući im dugo trajanje. Mnoge od Bibezićevih gnoma, pravi su jezički biseri. Riječ zna da iznenadi, bljesne poput dukata na dlanu, oslika prostorno - vremenske koordinate i čovjekovu putanju. Budu vremena kada se život pretače u poslovice. I rijetki koji to umiju da artikulišu. Bibezić je to znao i činio.

Obje nose atmosferu vremena u kojem su pisane. Prepoznaje se vrijeme koje ih je iskrilo i čovjek koji je te iskre krotio riječima.

Ostavljajući zlatne pečate, a i one mračne. Ne štedeći nikoga, ne ustuknuvši ni pred čim.

Sve knjige, pa i ove, lice su vremena, njegovi znakovi i izdanci. Pišu ih ljudi za potrebe ljudi. Bibezić se kretao tim fonom, znajući da ono što ljudi posiju, to i oberu. On je brao zrele plodove vremena u kome se ostvario.

Zbog obje knjige i čovjeka koji ih je pisao, koje su sticajem neobičnih okolnosti došle do mene, osjetio sam potrebu da podsjetim na njih i onoga čije su djelo. Na knjige, i ljude, treba podsjećati, zbog svjetlosti kojom su zračili među savremenicima, koja je ostala poslije njih. Ljudi su kao zvijezde, ako su za života bili svijetao primjer, ne tamne u smrti. Svijetle njihovi primjeri! Volim primjere i da se pozivam na njih, i u ovom slučaju je tako.

Moj omiljeni pisac, Mišel Turnije, u romanu Eleazar ili izvor i grm, ima rečenicu koja glasi: Mrtvi su živi koliko se živi njih sjećaju. Onim što rekoh na početku, time i završavam ovo podsjećanje, Bibezića se sjećaju njegovi savremenici, prijatelji, kolege, tu su njegove knjige, trajno svjedočanstvo, podsjetnik koji ne može iznevjeriti niti falsifikovati.

Oni koji su ga znali, pamte čovjeka otvorenih pogleda, koji je ubjeđenja potvrđivao životom. Končano, o njemu govori njegovo lice ostalo na fotografijama i sjećanju njemu bliskih.

Pored onih pravnih, sudijsko - advokatskih poslova, što je bila njegova profesija, i knjiga koje je napisao (jedna je objavljena za života, a druga posthumno!) bavio se novinarstvom, bio glavni urednik lista Barska luka, pa autor mnogih tekstova, objavljivanih u Monitoru, važnom glasilu na crnogorskom samobitnom putu. U jednom mračnom vremenu pisati u toj novini bila je opasna stvar, Bibezić je pisao, imao stav i glas.

Takav se pamti. Primjeri su potrebni. Oni čojstva i oni junaštva. Zar bi bilo Marka Miljanova? I drugih primjera! Trebamo im se vraćati, isticati pred ljudima - zarad ljudi. Nakon svega ostaju primjeri, oni čine istoriju i njen kontinuitet. Oni vode! Oni su nas održali. Konačno i nadasve, trebaće nam knjige. Taj hljeb naš nasušni. Evo dvije, napisane iz potrebe i ubjeđenja! Dva etička postulata koja su krasila njihovog autora, izdvajajući ga među ljudima!

Istina je kao sunce na gori, kao osmijeh čovjekov, zasvijetli kad je najgušća tama, i one koji su se borili za nju, odbrani od zaborava. Za kraj nezaobilazan detalj bez kojeg bi bio nepotpun portret ovog čovjeka. Ako ističemo primjere, evo primjera: kada je početkom devedesetih počelo rasijanje naših sunarodnika - po Evropi i svijetu, prijatelji iz Zapadne Evrope pozvali su Bibeziće da dođu kod njih i tako potraže novi dom. Jusuf je tada rekao: porodica može, a ja neću napustiti rodni grad ni rodnu Crnu Goru, ni pod kakvu cijenu, pa ni cijenu života. I nije. Bilo je to hrabro reći, a još hrabrije slijediti rečeno u onim vremenima. No vremena prolaze, a ljudi i njihovi činovi traju. Hrana Arent je u svom sjajnom djelu Ljudi u mračnim vremenima - ovakve naziva ljudima svjetiljkama.

Ovaj je bio i čovjek i svjetiljka!

( Miraš Martinović )