BLOG
Narode, kriv si
Kao da je, uopšte, važno koja te vlast “muči gladnog”, sve dok gladan i jadan priznaješ ičiju vlast na svojoj zemlji
E dosta mi je i tebe narode. Dosta mi je i tebe i tvoje neukosti, neupućenosti i nezainteresovanosti. Dosta mi je te tvoje letargije, ljenosti, nebrige i neznaja. Dosta mi je, više, i tvog ćutanja i svake neizgovorene riječi. Dosta mi je tvog pasivnog stanja, čekanja boljeg sutra i nečinjenja. I konačno, dosta mi je i tog tvog strastvenog, jedinog i najvećeg angažmana u pljuvanju po aktuelnoj ti vlasti, ma koja to vlast bila. To je jedino što činiš i najbolje znaš. Tu se, jedino, i vidi da postojiš. Da se toliko daješ na bilo koju promjenu, već bi bolje živio. E da znaš, dosta mi te je.
Kao da je, uopšte, važno koja te vlast “muči gladnog”, sve dok gladan i jadan priznaješ ičiju vlast na svojoj zemlji. Kao da je vlast kriva što ti nemaš svijest o sopstvenoj važnosti i što si joj dopustio da se izdigne toliko iznad tebe. Kao da je vlast kriva što si neuk i neobrazovan i što može da te vuče za nos i svaka „nepismena budala“, ako poželi, samo ako postane svjesna koliko ne znaš i koliko se ne interesuješ. Kao da je vlast kriva što si se isključio iz sopstvenog života, povjerio ga njoj u ruke i dozvolio da ti od nje zavisi i danas i sutra. Kao da je vlast kriva što može da te koristi kao stvar jer ti ne smeta biti ni predmet, ni sredstvo, nit manji od makovog zrna. Kao da je vlast kriva što joj se može. Kao da je vlast kriva što si joj dopustio da joj se može. Kao da je vlast kriva što ti nemaš želje, što nemaš zahtjeve, što ne postavljaš uslove i ne očekuješ rezultate od onoga što si joj dao na upravljanje - svoju državu. Kao da je vlast kriva što nemaš znanje o svojim pravima, pa te se može žednog prevesti preko vode i što nemaš svijest o svojim potrebama, pa ti se daju zadovoljiti svakim minimumom. Kao da je vlast kriva što ti ne znaš da ti tvoje pripada, pa se u sopstvenoj kući ponašaš kao gost.
Ne narode, nije ti kriva vlast. Kriv si ti.
Kriv si jer se ne voliš, jer se ne cijeniš, jer ne cijeniš znanje i ne voliš da učiš. Jer si lijen da se zainteresuješ i jer hoćeš sve na gotovo. Kriv si jer ne cijeniš ni oca, ni majku, ni djeda, ni pradjeda, ni svakog onog koji je prolio krv da ti ostavi neki komad zemlje u naslijeđe kako bi barem ti živio na manjim mukama. Kriv si jer ne poštuješ svakog onog istorijskog junaka koji je te svojim zalaganjem doveo do slobodnog čovjeka, krenuvši od početka ljudske civilizacije pa do danas. Kriv si jer te istinski zanima, jedino, kakvo je Stanijino dupe, koliko silikona je promjenila Soraja i kako zajebati nekoga za 100 KM i “pošteno” se obogatiti. Kriv si jer ti je mrsko da se razbudiš, udubiš, razmisliš i prestaneš da kenjaš o svjetskoj politici, teorijama zavjere i predsjedniku države slušajući , čitajući i upijajući sve što ti serviraju mediji bez truna sopstvenog kritičkog mišljenja. Kriv si jer odbijaš prihvatanje svake odgovornosti za sve u čemu živiš danas i jer ti je za sve kriv neko drugi. Kriv si jer si nezreo.
Ti bi da ti drugi skroje život pa da uploviš u njega ko u majčina njedra, onako bezbrižno da se nikad ne zapitaš kako svijet oko tebe funkcioniše. Ti bi da te se ne tiče, da te se obiđe, da si lišen svakog osjećaja i tereta odgovornosti prema budućnosti, prema svojoj djeci, prema sebi, prema drugima i svijetu u kom živiš i da čekaš da to drugi završe, pa da zagrizeš, ako je moguće, samo te plodove tuđeg rada. Ti bi da si oslobođen svakog razmišljanja, djelovanja, borbe i zalaganja i da ti “neki oni” prave “Švedsku”, u njoj s mirom da živiš i da se nikad ne zapitaš kojim se putem do nje dolazi. Ti bi da prespavaš sav entuzijazam blesavih zanesenjaka koji misle da mogu promjeniti svijet i da te, dok im se potajno ismijavaš, po mogućnosti, probude kad sva ta sranja prođu. Ti bi hljeba bez motike, državu bez vizije, sreću bez zanosa, bitku bez borbe, red i disciplinu bez kapi sopstvenog znoja. Ti bi ljubav i porodicu, al da ti drugi skroje pravila jer ih ne možeš pronaći u srcu jer ti je mrsko zaviriti u njega. Ti bi roditeljstvo da ti dijete vaspitava vrtić, a životu uči škola. Ti bi kulturu, a ne živiš je ni u sopstvena četiri zida. Ti bi da ti državu vodi i da te hrani nekoliko nepoznatih ljudi pa da možeš s mirom da spavaš, a ovamo ne vjeruješ ni sopstvenom bratu. Ti bi pravdu “lajkom” na Fejsbuku. Ti bi “šerom” da suzbijaš kriminal, a “klikom” da hapsiš zlotvore. Ti bi sve, al da za sve ne učiniš ništa.
E neće moći narode.
Zalud huliš na Boga, dok se istom moliš, nije ti ni Bog kriv. Kriv si sebi sam jer ćutiš, ne mariš, ne brineš i gledaš samo svoja posla. Kriv si jer si nebrigom i nemarom zapostavio i zanemario sopstveni državu i ne brineš o budućnosti. Kriv si jer maštaš o bijegu u neki drugi, bolji, tuđi svijet za koji su se drugi borili da bi u njemu mirno živjeli. Kriv se jer si opet lijen i jer opet želiš sve na gotovo i da uživaš u nečemu što su drugi stvarali na svojim leđima. Kriv si što si inertan, što odustaješ od sebe, što te vuče kolotečina i što se lako uklapaš u stado. Kriv si jer spavaš, psuješ i laješ na sve što stigneš i jer ćeš i nakon ovog svega ovde napisanog pomisliti: „Ma ‘ebe mi se, šta me se tiče, nije to moja stvar. Narode, kriv si!!! Jesi.
( Marin svijet )