Idealizacija je uvod u razočarenje

Ljubavna glad je prvi roman hrvatske spisateljice Ive Kolege. To je psihološki i erotski triler sa glavnim likom Dominikom Elisom, tridesetogodišnjim piscem koji se nakon sloma porodice prepušta neurednom i razvratnom životu što će ga odvesti u svojevrsni pakao o kakvom nikad nije ni sanjao. Čitalac se u toku čitanja ovog romana često pita koliko je zaista opasna ta infekcija ljubavnom gladi, je li moguće živjeti uobičajenim životom, a istovremeno izbjeći opasnost koju ta glad nosi sobom.

Drugi roman Ive Kolege Sjeme mraka je takođe psihološki i erotski triler, vrlo čitljiv, koji po mnogo čemu podsjeća na djela Pole Hokins. U ovoj knjizi Iva Kolega, neopterećujući čitaoca političkim i sličnim zbivanjima, bavi se vrlo mračnim područjima ljudske prirode. Iva Kolega živi i radi u Zadru gdje je i rođena.

Roman Ljubavna glad je psihološki triler prožet ljubavnom tematikom. Šta vas je najviše inspirisalo da pišete ovu knjigu?

- Na pisanje “Ljubavne gladi” inspiriralo me to što je toliko mnogo ljudi emocionalno prazno usprkos tome što su u vezama. Inspiriralo me zatim pogrešno uvjerenje da te netko drugi može izliječiti, spasiti od tvoje unutrašnje pustoši. Konačno, inspirirala me i spoznaja što radi ljubomora u vezi. Ona je dokaz naše nesigurnosti u sebe odnosno korijen ljubomore je u nesigurnosti, a nesigurnost proizlazi iz osjećaja manje vrijednosti.

Dominik je pisac srednjih godina, razveden i spopadnut ljubavnom glađu bezočno srlja iz jedne u drugu seksualnu avanturu. Međutim, taj mu seks bez ljubavi ne donosi očekivano zadovoljstvo a još manje duševni mir. Gledano iz ove perspektive, današnje ulice su prepune sličnih tipova. Ipak, vaš Dominik ima neke posebnosti. Koje, kako Vi komentarišete posebnosti Dominika i njegove ljubavne gladi?

- Dominik je pametan, uglađen tip koji sve analizira, svemu se podsmjehuje, sklon je racionalizaciji, ali usprkos tome što dosta toga zna objasniti u psihološkom smislu i kod sebe samog i kod drugih ljudi, opet upada u klopku svojih i tuđih emocija, gnjeva, ljubomore i depresije. Većina promiskuitetnih tipova ipak nije toliko analitična, a ni obrazovana, također ne zna niti pokušava sebi objasniti svoje ponašanje, ne vidi uzrok problema u sebi nego uvijek u drugoj strani.

Dominikov problem je, očito, psihogene prirode, pa Vas moram pitati: šta Vas je navelo da osmislite ovakve njegove emotivne naboje za koje se ne bi moglo reći da su u okviru zdravorazumnih načela običnog čovjeka?

- Cilj mi je bio opisati upravo čovjeka koji reagira na način koji nije u okviru zdravorazumskih načela zato što mi je takav lik najbolje odgovarao za razvoj radnje i njenu dramatičnost.

Upravo to omogućuju likovi s emocionalnim problemima, u sukobu sa sobom i drugima, skloni (makar samo u manjoj mjeri) unutarnjim previranjima, sumnjama, svađama, alkoholu, nasilju. Trebao mi je lik koji pleše na granici psihoze kada se nađe u stresnim situacijama pa sam ga i stvorila.

Dominik je u velikoj mjeri neobičan ali ipak shvatljiv lik. Koju ste poruku svojim čitaocima željeli da date kroz njegove dogodovštine?

- Poruka je, kako sam već spomenula, da ne možemo postići ispunjenje, unutarnji mir i zadovoljstvo kroz odnose s drugima ako nismo zadovoljni sobom i sigurni u sebe same. Ako sami sebe ne volimo. A posebno se to ne može postići kroz površne seksualne odnose.

Također, bitna poruka je da je idealizacija u ljubavi, i općenito u svemu, uvijek pogrešna. Mi često idealiziramo naše partnere, a sami smo daleko od idealnog. Ipak, idealizacija je jedna od faza u procesu zaljubljivanja, nakon koje obično slijedi bolno otrežnjenje.

Očito je roman Ljubavna glad bio svojevrsni zamajac za Vaš naredni roman Sjeme mraka, u kom smislu najviše?

- Roman “Ljubavna glad” bio je zamah za “Sjeme mraka” u svakom pogledu: u pogledu osmišljavanju radnje, načina na koji ću kreirati likove, pisanja dijaloga, zamah za smjelije poigravanje s drugačijim stilom pisanja. “Ljubavna glad” je bila izvrsna vježba za uvođenje glasova čak 5 likova koji progovaraju u “Sjemenu mraka” (Iris, Saša, Dijana, Julija i Luka) u odnosu na jedan, ali ipak vrijedan glas Dominika u “Ljubavnoj gladi”.

Roman Sjeme mraka, je priča o jednoj običnoj porodici koja iz dana u dan postaje sve destruktivnija i nefunkcionalnija. Obzirom da danas ima priličan procenat takvih porodica, može li se reći da je ovaj roman zasnovan na stvarnim događanjima?

- Da, ovaj roman je zasnovan na stvarnim događajima. Ipak, jedan događaj posebno, bio je okidač koji me potaknuo da počnem pisati roman jer zametak radnje u glavi imala sam još odavno. Vjerujem da je baš taj događaj za mene bio podsticajan prvenstveno iz dva razloga: jer je jako odjeknuo u javnosti i - konačno - dogodio se u mom rodnom gradu.

Iris je domaćica ali i žrtva porodice koja se iz dana u dan sve više urušavala. Ona, iako posve nedužna i moralna žena, doživljava mnoge neprijatnosti i emotivne traume. Da li, po Vašem mišljenju, upravo takve osobe kao što je Iris, u stvarnom životu skoro redovno postaju žrtve tuđe oholosti i nemorala, posebno od strane najbliskijih osoba?

- Iris je u prvom redu jedna nesigurna, nesamostalna žena kojoj je najviše na pameti kako da očuva vlastitu egzistenciju i djecu iako ih istovremeno svojom pasivnošću ugrožava. Tu se urušava njen moral.To je odgovor na pitanje zašto žene trpe neke neprihvatljive situacije ako nisu potpuni mazohisti - zbog očuvanja egzistencije. Iris ima dobre predispozicije i u materijalnom i psihološkom smislu da postane žrtva po kojoj gazi prvenstveno muž i složila bih se s konstatacijom da takve osobe u stvarnom životu često postaju žrtve, ali istodobno nisu ni same baš nevine.

Kao autorka ove knjige možete li nam reći koje ste efekte kod svojih čitalaca očekivali kada ste Sašu, oca troje djece, opisali kao čovjeka koji se svjesno otuđio od svoje porodice.

- Očekivala sam efekt osude i gnušanja i to sam dobila. Upravo je lik Saše, prema povratnim informacijama koje imam od strane nekih čitateljica, najupečatljiviji. Aleksandar, odnosno Saša, je drzak, nervozan, agresivan, nesiguran i depresivan čovjek. Voli piti, a alkoholičari su u osnovi depresivni iako se nekada čine veseljacima. Još je jedan faktor zbog kojeg je Saša dojmljiv - jer progovara kroz drugo lice i na taj način se izdvaja od ostalih likova u romanu koji su obrađeni u prvom licu.

Vjerovatno ste s tim željeli dati neku poruku čitaocu?

- Poruka je da takvi grubi, emocionalno oštećeni muškarci predstavljaju opasnost za cijelo društvo, a prvenstveno su opasni za svoju obitelj. Često su naoružani. Kada pak pucaju po svim šavovima, više nitko nije siguran.

Zbog čega se Saša proturio u osobu s karakterom kakav je ranije i on u biti mrzio?

- U romanu se može naslutiti da je Saša i sâm odrastao u okrutnim uvjetima, budući da svog oca smatra čudovištem, a ni majku ne smatra da je mnogo bolja. To je činjenica, a ne opravdanje za njegovo ponašanje. Čest je slučaj, da kada dobijemo vlastitu djecu, da se prema njima i partneru odnosimo upravo onako kako smo smatrali da nikada nećemo dok smo promatrali vlastite roditelje dok se svađaju, mlate, ne uvažavaju, varaju… Po tome se vidi kolika je moć odgoja i snaga tih duboko ukorijenjenih obrazaca ponašanja koje naučimo od roditelja ili odgojitelja.

Stiče se utisak da ste posebnu pažnju u ovim romanima posvetili karakterizaciji likova (preljubnika, alkoholičara, nasilnika...). Koji Vam je bio glavni cilj svega toga?

- Takvi likovi su intrigantni jer uvijek potiču ili uzrokuju sukobe, dramu, akciju i zato su na neki način zahvalni za knjige. Htjela sam istražiti i pokazati što takve likove pokreće, koji su uzroci njihovog ponašanja, kakve su njihove priče koje su često tragične i zanimljive. Jer ništa nije samo slučajnost - nečiju osobnost definira više utjecaja.

Smatrate li da ste dosta uspjeli u tome? Zapravo, kada biste ponovo pisali iste ove romane, šta biste mijenjali u njima?

- Smatram da sam prilično uspjela u karakterizaciji svojih likova. Po tom pitanju osjećam autorski spokoj, a jednako važne su mi povratne informacije čitateljica i čitatelja koji mi govore da se moji likovi ne zaboravljaju tako lako. Naravno, divno je čuti i pozitivno mišljenje kritike. Zbog svega toga ne bih ništa ključno mijenjala u svojim romanima.

Nemar i nebriga za očuvanje porodice danas su postali veliki društveni problem gledano sa više aspekata. Ovim romanima na indirektan način ukazujete na negativne efekte toga. Da li Vam je to bila namjera na samom početku pisanja ovih knjiga, ili su se ti efekti kasnije pojavili sami po sebi?

- Ako se i nastoji očuvati porodica, ne gleda se tko pri tome trpi, a to su najčešće žene i djeca.

Sustav prečesto ne štiti žrtve, već ih dodatno traumatizira.

Na to sam odmah htjela ukazati pišući “Sjeme mraka”, kako stvari funkcioniraju po tom pitanju, i drago mi je da se primjeti i ta društveno angažirana nota romana.

Ljudi se lakše poistovjećuju sa stvarnim događajima

Motivi Vaših priča u velikoj mjeri poklapaju se sa dogođajima iz stvarnog života. Pošto su takvi zapleti svojstveni samo iskusnim piscima, moram Vas pitati: kako ste to uspjeli, kako ste tako brzo ovladali ovom vještinom pisanja?

- Motivi mojih priča u velikoj mjeri se poklapaju s događajima iz stvarnog života jer su aktualni i ljudi se s njima mogu poistovjetiti. Također su najviše u fokusu mojih vlastitih razmišljanja.

Vještinom pisanja ovladavala sam godinama, kroz kraće forme, pišući priče i bezbrojne zabilješke i natuknice raznih ideja, zatim pišući ponešto i blogove, a ne treba zaboraviti ni moja dva davno (krajem osnovne škole) napisana romana.

Ono što je također jako bitno je i vrijeme koje sam posvetila čitanju i praćenju rada drugih autora. Uostalom, kako kaže Stephen King: “Ako želite biti pisac, morate činiti dvije stvari iznad svih ostalih: puno čitati i puno pisati.”

Da bi se napisala dobra knjiga, potreban je tim stručnjaka od samog početka pisanja. Imate li Vi nečiju pomoć u tom pogledu?

- Srećom imam i na tome sam jako zahvalna mojoj urednici Janji Stjepanović i doktoru Daliboru Zupcu, psihijatru, psihoterapeutu i sudskom vještaku iz Rijeke. Potrebno je, naime, određeno psihološko znanje da bi se moglo uspješno upustiti u kreiranje mojih likova, u obje knjige. Doktor Zubac mi je sa svojim dragocjenim stručnim savjetima pomogao da ih učinim vjerodostojnijim, a same knjige zanimljivijim. Nadam se da će se čitatelji u to uvjeriti i sami.

( Vujica Ognjenović )