Lepa kola lepo gore

Odavno u Crnoj Gori nije bilo preciznijeg šuta - gospodin genije Savićević sa svojim slavnim lobom preko Zubizarete, dobija jaku konkurenciju, zdravu dvanaestogodišnju konkurenciju u tijelu dječaka koji je napenalio bemvejca i zbog toga trpio sadistički izliv panike ponosnog vlasnika, Budimović Armina, rodom iz Bosanske Gradiške.

Odavno nije bilo značajnijeg šuta, sa boljim tajmingom, to vidi ko umije da čita putanju lopte i novine - dan pošto je krenula slika vatrenih kugli koje su padale po bemvejcima grada Berlina u napadu grupe anarhista, u mom rodnom Baru taj je mališa mogao postati simbol pobune.

Nakon njegovog udarca, mogao je uslijediti novi drop kick, pa još jedan, mogli su ljudi izaći sa loptama pod miškom, teškim medicinkama što lome prste, svi koji ne voze skupa auta, okuraženi zvukom brodske trube iz prazne luke, odakle bi se stara garda lučkih proletera najedanput sjetila taktova Internacionale.

Mogli su se ljudi rasporediti, ne samo u Baru, pimplati lopte oko limuzina koje ne pristoje kukavnom trenutku sadašnjem. No, da li bi bilo dovoljno muževa da skoče na noge i opkole sav taj lim?

Nije da se na ulici ne prepoznaje raskoš, biću iskren, epski je domet Crne Gore oličen u solidnom broju skupocjenih vozila na slobodnim ulicama. Hoću da kažem, odakle ovom narodu pare, odakle ovoliko moćnih automobila, ko to vozi, plaća, sipa? Ima li ikakve šanse da se osnuje gerilska organizacija po uzoru na berlinsku, na principu crnogorskih osvetnika, djece tranzicije i ultraljevice, koja bi postavila to pitanje malo vatrenije?

Luksuz se raširio kao guba, mnogo je đedovine uloženo u šasije, pa bi morao da udari brat na brata. Možda bi ujak bio pogođen tvojom vatrenom loptom. Čiji rođak nema mercedes neka prvi baci Molotovljev koktel. Ili bi možda dobio direktivu da razbucaš zimske gume kumu, uždiš mazdu pašenogu, spališ džip mjesnom popu. Socijalni rat pretvorio bi se u plemenski sukob, krvnu osvetu, familijarni delirijum u kojem bi gorjela crnogorska bratstva i crne limuzine.

Zato bi ti osvetnici obavezno morali da budu maskirani i bez prezimena. Malobrojni i ludi. Da ne kažem intelektualni. Jer tlačenje bogatih je duboko intelektualan čin. Uništavanje imovine oduvijek je pratilo velike društvene misli. Nije to dječija igra, mada je, ponavljam, moglo krenuti od dječije igre, od simboličnog gesta nasilja, recimo, nad jednim dječakom prošle sedmice u Baru. Ali ne da se pokrene mutavo kolo kao ispred Skupštine. Nego partizanske akcije, druže, pod velom noći, i plenumi pod vedrim nebom, da se prvo utvrdi sljedeće - nema nacije, nema crkve i ne napadaj ljude, nego makine.

Ljudje, prižgimo luč! dovikuje jedan mrtvi slovenački pjesnik. Tamo su buknule vatre socijalne bune prije nekoliko godina, tamo su kao i u Berlinu ponekad mogući marksisti od akcije. Ali Slovenija je dopala zapadnom carstvu, pismenila se, stotinama ljeta primala uticaje, dobre i loše, nije bila usukana u sura brda, Slovenci nisu imali privilegiju da poput Crnogoraca ostanu toliko izolovani u svojoj veličini. Zato im je i Maribor gorio. Zato što su shvatili još u vrijeme Franje Ferdinanda da nemaju šansu kao narod, nego, prosim lepo, samo kao građanstvo. Zato su napustili Jugoslaviju na vrijeme. Dok je u Crnoj Gori, u istom slavnom Baru, kao logorska vatra gorjela fotelja; lučki radnici rikali su „dolje foteljaši“, kleli se u reforme ispred Robne kuće u obliku svemirskog broda, ali im je Kosovo bilo preče. Tako. Neka smo malo pretresli mogućnost borbenog lijevog organizovanja u Crnoj Gori i zaključili da mu nisu veliki izgledi, jer većina omladinaca nema dovoljno revolucionarnog poleta. Više je razumnog straha od prekomjerne upotrebe ognja i nasilja kao političkog sredstva u pretpolitičkom društvu. Zato je Crna Gora socijalno stabilna zemlja u kojoj tek ponekad popizdi ponosni vlasnik dobrih kola.

Tog žalobnog dana u Baru, grupa je gospode gledala kako čovjek tuče dijete, ali niko nije našao za shodno nešto preduzeti. Ljudi nijemi i spokojni, žive svoje vrhunske živote na toplom moru i tuđa ih muka ne može dotaći.

( Brano Mandić )