Što znači biti izdajnik?

„Roman se događa krajem pedesetih. To je pledoaje za idejnu debatu da bi se svijet pokrenuo. U ovom romanu ima mnogo osporavanih stvari koje se nijesu dopale Izraelcima. Tu je nova vizija odnosa među Jevrejima i hrišćanima. Takođe nova perspektiva o antisemitizmu. I nova nekonvencionalna perspektiva o Izraelcima, Palestincima i o stvaranju Izraela.

Juda je jedno obično hebrejsko ime kao Marko ili Janko. Moj otac se zvao Juda, moj sin se zove Juda. Na drugim jezicima „Juda“ je vrlo provokativno ime, u Evropi to znači „izdajica“, u bilo kom hrišćanskom rječniku je sinonim „izdajice“. Ako nekog nazovete juda, kao da ste mu pljunuli u lice.

U romanu je i jedna revolucionarna misao: šta znači biti izdajnik? Šta znači biti vjeran? Šta je izdajica? Šta čini da se jedan izdajica smatra izdajicom? Gdje je granica između izdaje i vjernosti? I pitanje: ko je izdajnik?

Riječ izdajica me zanima još odmalena. Još od djetinjstva su me nazivali „izdajicom“. Prvi put kad mi je bilo devet godina. Imao sam jednog druga, britanskog ađutanta u Palestini. Djeca su me nazvala izdajicom, a i odrasli. I tako do danas, jer ljudi ne vole moje ideje o Izraelu i Palestini.

Riječ „izdajica“ u mnogim slučajevima je ime koje čini čast onome ko ga nosi. U to pogledu i ja se nalazim u visokom društvu velikih pisaca iz istorije književnosti, velikih političara u istoriji - najvećih, veliki dio njihovog naroda ih je nazivao „izdajicama“. Ja sam u društvu proroka Jeremije, Abrahama Linkolna, Rabina, Sadata, Tomasa Mana, Solženjicina… Bilo je više slučajeva kada su ljude nazivali izdajnicima, jer su bili ispred svoga vremena. Aš piše da je ponekad izdajnik onaj koji mijenja one koji se ne mijenjaju, koji mrze promjenu ili se nje boje. Meni taj kvalifikativ čini čast.

Priča o Judi - (Judi koji nije izdajica, niti perfidni zločinac, što mu se pripisuje odvajkada) jeste nešto što me osobito zanima. To je priča o trideset dinara i o najslavnijem poljupcu u istoriji. Ta priča me sjekira još od moje šesnaeste godine. Provjerio sam koliko bi to novca bilo danas i ispalo je oko 600 eura. Nije to malo, ali Juda je, prema Jevanđelju, nije bio siromašni ribolovac u Galileji, nego bogat: imao je zemlju, sluge, farme, stoku. I zašto bi prodao svoga Boga za 600 eura? A ako ga je prodao, zašto je otišao da se objesi? Ja u to uopšte ne vjerujem. Zašto bi on uzeo novčić da bi poljupcem obilježio i pokazao Hrista kada ga je cio Jerusalim poznavao? Kada su došli da ga uhvate, Hrist nije pobjegao. Kome je bio potreban taj poljubac i tih trideset dinara? To je apsurdna priča. I to traje više od dvije hiljade godina. I milioni Jevreja su umrli zbog te priče. Jer smo mi ti koji smo ubili Boga. Mi imamo novac, mi prodajemo bilo šta za novac. Prema Ašu, Juda je više vjerovao u Hrista, nego što je on sam vjerovao u sebe. Juda je uticao na Hrista da ide u Jerusalim da bude razapet: „Ti ćeš sići sa krsta živ i tada će početi carstvo nebesko. To će biti iskupljenje. To će biti posljednje čudo poslije kojeg neće biti čuda.“ Hrist nije htio, bojao se da ide u Jerusalim. Juda je vidio da je Hrist htio da siđe sa krsta, ali nije uspio i on je tada otišao da se objesi. Kad je Juda otišao da se objesi, Aš piše: „Tako je umro prvi hrišćanin, posljednji i jedini.“

Jevreji su mnogo platili za tu priču: inkvizicije, pogromi, progoni, šoa… Ta priča je Černobil evropskog antisemitizna. Ako pogledamo u slikarstvo - na Tajnoj večeri Jevrej je karikatura sa dugim nosom, trulim zubima… On je tu već u Renesansi.

Kad se ta knjiga pojavila kod nas, izazvala je pravi elektrošok. Rekli su da je to anticionistički manifest, desakralizacija, skrnavljenje. Naravno, da to nije manifest. To je jedna priča. Ne treba čitati romane kao da su manifesti. Kada je Zapad i hrišćanski svijet otkrio to, bio je šokiran. To je kao da doživiš strujni udar visoke voltaže kada pročitaš ovo: “Tako je umro prvi hrišćanin, to je bio takođe i zadnji hrišćanin, jedini hrišćanin.“

Elektrošok koji me lično raduje. Mislim da je stvarno zaslužen, možda će to malo ublažiti taj Černobil antisemitizma. Nadam se da će ta knjiga poremetiti i istisnuti antisemitske klišee.

Ono što može da promijeni ljude to su drugi ljudi. To može biti ljubav, strah, može biti i veliki pritisak ili nedostatak sigurnosti. Takođe, velika ambicija. Svaka promjena koja se desi, dolazi od upoređenja ili sukoba sa nekim drugim.

Znam da je teško biti prorok u zemlji proroka, pošto je konkurencija velika, ali vidio sam sopstvenim očima kako su se ljudi promijenili. Da mi je neko rekao da će De Gol izvući Francusku iz Alžira, ne bih mu vjerovao, da će Čerčil raskomadati britansku imperiju ili da će Begin vratiti cio Sinaj Egiptu, da će Šaron poslati svoje buldožere da ruše svoje kolonije, nikad to ne bih vjerovao. Sada to nikog ne može iznenaditi.

Ja sam za kompromis, uvijek. Kompromis je život, jer tamo gdje nema kompromisa ima fanatizma. Nemogućnost da se onaj drugi zamisli je izvor svih nesreća. Kompromis nije kapitulacija, nego pokušaj da se sretne druga strana na pola. Ja vjerujem u pokušaj da se prodre pod kožu drugoga. Zamislite sebe da ste na mjestu tog drugog. Ne da se odreknete sebe. Ne da pružite obraz, kako to Isus sugerira. Nego jednostavno da postavite dobro pitanje. Cijelog života sam postavljao sebi to pitanje. Mislim da je to pitanje morala. Ako Izrael čini neko zlo, nešto loše, ja ne spavam noću.

Ne slažem se sa idejom da postoji sukob između Orijenta i Zapada. Ne, ne. Postoji sukob između fanatizma i čitavog ostalog svijeta. U Parizu postoje antimuslimanski fanatici, fanatici komunisti, fanatici feministi… Nijesu svi jednako opasni. Sve ih pokreće jedna ideja. Obično je to vrlo kratka ideja u nekoliko riječi. Ako se borimo protiv fanatizma, to treba činiti sa mjerom i s privlačnom idejom u isto vrijeme.

Što smo više zbijeni, više razgovaramo.

Nemati snove znači umrijeti. Ja vjerujem u male snove. Ja sam protiv monumentalnih snova. Ja sam za ljubav tri, pet, deset osoba. Ja ne vjerujem u univerzalnu ljubav. To je nemoguće. To ne vrijedi truda. Ljubav nije uvijek nježno osjećanje. Ljubav je vrlo rijetki proizvod. Ja sam za popravku. Ne vjerujem da možemo ponovo da se rodimo. Bije me reputacija opasnog ekstremiste. Nikada nijesam bio radikalan. Ja sam evolucionista. Ja sam čovjek kompromisa. Sa istom sam ženom više od pedeset godina i znam šta znači ta riječ.”

( Branka Bogavac )