Zapisi advokata: Pronaći prave riječi, nekad vrijedne života

Upoznah tako, jednom, ne baš davno, čovjeka. Nije iz našeg Grada. Ni slutio nisam, da će među nama nastati posebna vrsta bliskosti. Toliko snažna da se može nazvati onim uzvišenim imenom: prijateljstvo! Prvobitno je trebalo je samo da stupimo u poslovni kontakt zbog trećih osoba. Kad ono - izvan svih očekivanja - među nama se stvori “nešto“. To “nešto rijetko“ se stvori kao oblik najdublje odanosti i uzajamnosti.

Na početku bijaše ovako. Naš prvi susret je bio vrlo kratak. Služben. Nisam se čovjeku mogao puno posvetiti, jer sam spremao završnu riječ (pisao desetak kartica što ću ih morati sutra izgovoriti u sudnici).

Predmet - aktualan baš ovih dana. (Podsjeća me na slučaj dječaka Mahira Rakovca iz Sarajeva, koji je oduzeo sebi život.) Sudilo se mladiću koji je optužen da je “sudjelovao u samoubojstvu“ djevojke s kojom se zabavljao. Dakle, natjerao je drugu osobu, nekim svojim lošim, kažnjivim, radnjama na grozan čin. Braniti mladića, kome je optužnica bila ispisana, još u oproštajnom pismu njegove djevojke, nije bilo nimalo lako. Zapravo, vrlo delikatna stvar!

Prva optužnica takve vrste u BiH. Nije bitno za nastavak priče, ali možda jeste za pouku mogućeg novog slučaja: uspješno sam obranio tog mladića, spasio ga od sramote i oslobodio grijeha koji mu je bio stavljen na teret.

Svom tadašnjem poznaniku M. M. sam se izvinio nakon primopredaje određenih dokumenata i razmjene informacija, što ne mogu dulje popričati sa njim. Objektivna spriječenost nije bila lažna, pa mu zato uz ljubaznu ispriku iskazah želju da se nekad bolje upoznamo. Obuzeo me stvaralački zanos u kome nisam mogao biti koncentriran ni na što drugo, osim na pripremanje obimne završne riječi.

Stigao me upitati zašto mi je to toliko važno i nisam mu doslovno odgovorio kako ću to uraditi citiranjem zakonske definicije za potrebe ovog teksta, ali sam mu objasnio da u toj završnoj riječi, moram sažeti kompletan dugotrajan sudski postupak kroz rezime koji zahtjeva od mene znanja iz drugih oblasti, a ne samo prava. Iz sociologije, književnosti, psihologije, religije i tko zna, čega sve ne. Bojim se hoću li stići i uspjeti.

Da svoju žurbu uvjerljivo opravdam, kazao sam mu da ću mu to, svakako, objasniti nekom drugom prilikom, kad sjednemo. I to natenane.

Završna riječ, u krivičnom zakonodavstvu je istaknuta kao završno obraćanje sudu u formi izlaganja “koje se ne može ponavljati ali ne može biti ni vremenski ograničeno“, uz važnu definiranost „Posljednja riječ uvijek pripada optuženom“.

Naredni put kad smo se sastali u njegovom gradu (Herceg Novi), ispričah mu tada primjer kojim se često koristim, za obrazložiti smisao završne riječi u krivičnom postupku.

Dakle... U vrijeme najgore tiranije u Sovjetskom Savezu, kada su se odigravali montirani procesi, koji su znali trajati i mjesecima, ipak je postojao privid odlučivanja. Optuženik se morao nadati pravdi od Institucije pravde, iako je već tada bilo jasno da se sovjetski sudovi odriču pravde u ime ideala revolucije. Morao, da li i mogao? Međutim, Lenjin smislio, Staljin usavršio. Lukava metoda. Kakva?

Jednostavno, procedura se poštovala, trajalo je suđenje i mjesecima, javnost bi ga zorno pratila. Ispiranje mozga! Masama, kroz otvorenost sudnica omogućeno praćenje čitava tijeka procesa. Kao - ne zna se ishod! Izdajica Domovine - uvijek opravdano optuženi (?) je morao obvezno imati branitelja. Odvjetnicima u to vrijeme, ne bih bio u koži! Nije im bilo lako! Kako sačuvati tuđu glavu, kad lako ode njihova?

I u takvo vrijeme, pojavi se pravi lik. Čovjek od formata. Znam samo da se zvao Gurevič, ono ime i prezime koje dobije po imenu oca, nije mi poznato.

Taj moj uzor, davnašnji i daleki kolega - velikan - odvjetnik Gurevič, brani omiljenog u narodu, episkopa Venijamina. Optuženog. Za izdaju, naravno. Bolje kazati: za veleizdaju. Sudi mu se, a kad se sudi, zna se i što mu slijedi.

Kako je završna riječ neograničena u trajanju, Gurevič je toliko toga pripremio i izrekao da je radni dan završio, pa se suđenje moralo odgoditi za sutradan da on nastavi. Vrijeme dešavanja: 1922. godina.

Sutradan, završna riječ pređe u ponavljanje već izrečenog, mnoga varijacija na istu temu, dojadi svima koji ga slušaju, pa časni sudac drsko upita Gureviča koliko još misli da govori, ima li kraja njegovoj besjedi. E, tu sad nastupa onaj moment koji povijest pamti!

“Ništa više nema da se kaže, ali je teško prestati govoriti. Samo dok ja govorim, moj klijent je živ. On Vam je već sve rekao i samo može potvrditi ovo što ja besjedim. A kad ja prestanem govoriti, prestat će i njegov život.“

Znao je dobro Gurević što se episkopu sprema: dolazi presuda - i kraj.

Beletrističke zagonetke nije bilo u tim procesima, nade još manje. Svejedno, odvjetnici su morali raditi svoj posao i tada. A povijest je Gureviča upamtila, ne samo po tome što je svom branjeniku produljio život za jedan dan! Njegova vještina da ljudima otvori oči i upozori javnost na stanje duha jedne goleme epohe, koja je progutala mnoge nedužne i nevine živote, nije prepoznata na vrijeme.

Primjer Gureviča se svidio mom prijatelju M.M. iz Herceg Novog.

Književnik, novinar, urednik, zapamtio je moju muku sa završnom riječi koju sam mu objasnio onim Gurevičevim “govorenjem dok se može“.

To mi je u više navrata ponovio. Skladnost u mišljenjima stvara bliskost. Sa plemenitim čovjekom se lako udružiti, pogotovo kad uvidite da imate mnogo zajedničkog. Prije izvjesnog vremena šalje mi moj prijatelj svoju novu knjigu. (Naslov: “Povratak u Aleksandriju“). Upozorava me da svakako pročitam poglavlje “Krug se otvara“, u kome je na literaran način obradio “slučaj Hamsun“ (izdajica Domovine u Norveškoj). Posebno me zamolio da obratim pozornost na stilske karakteristike završne riječi Knuta Hamsuna, koju je izgovorio pred Sudom imajući u vidu onu procesnu “caku“, da završna riječ u svakom sudskom procesu, uvijek pripada optuženom.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, doveden je u vezu sa Hitlerom i fašizmom. Puno faktografije, izučavanja dokumenata, a onda sve to u fikciji Miraša Martinovića, dovelo je do oblikovanja briljantne završne riječi kakvu je mogao izreći samo vitalni starac, takve genijalnosti kakva je resila sjajnog pisca. Bio je očuvanog uma, iako već prevalio devedesetu godinu.

Bio sam ponosan na poduhvat koji je ostvario književnik, ulazeći u dušu optuženika, a isključivo s namjerom da završnoj riječi utisne određenu vrstu beletrističke zagonetke i primora čitatelja na razmišljanje. Divim se vještini svog prijatelja da bez empirijskog iskustva i praktičnog znanja moje struke, zanemari i ono što su rekli tužitelj i branitelj, nego se uspješno fokusirao na riječi optuženika.

Možda je zato, poučno za pročitati Miraševo zamišljeno obraćanje sudu nobelovca K.H. Odlična završna riječ kakvu ni odvjetnici ne mogu izreći.

Za ovaj kratki prikaz i pristrani sud o knjizi prijatelja, izdvajam jedan karakterističan dio koji se odnosi na smisao novinarstva. Vrlo odgovoran i važan segment svakog društvu. Kako onda, tako i danas.

To se ne mijenja. Novinarstvo dovodi i do ratova, ali ih i može spriječiti! Da li je i koliko izmislio, ali kao da je tako bilo, u gordoj i uzvišenoj knjizi M.M, ovako izgovara Knut Hamsun: “Ono što me terete - jedino su i samo moji članci po novinama. Nema ničeg drugog što bi moglo da mi se prebaci. Utoliko je moj račun vrlo jednostavan i jasan...“

Treba li istaći kako je Knut Hamsun na koncu oslobođen od svih optužbi, Gurevič svog episkopa otpratio na onaj svijet, a Miraš objavio sjajnu knjigu. Nadam se da će neke njegove priče o pravdi naći čitatelje iako su dijelovi tih priča o istinskom razlikovanja pravde od nepravde, vješto izmišljeni.

A ovaj tekst pišem u nadi da je Miraš svoju prozu napisao pod nekakvim dalekim utjecajem mog divljenja Gureviču. Meni je preostalo da izmislim što je u svom kratkom obraćanju sudu kazao episkop, ako nekad prestanem biti samo odvjetnik i posvetim se isključivo literaturi.

( Miraš Martinović )