Kripto-valuta kao bure baruta

(Digitalno zlato: bitkoin, i insajderska priča o ekscentricima i milionerima koji pokušavaju da nanovo izmisle novac - Digital Gold: Bitcoin and the Inside Story About Misfits and Millionaires Trying to Reinvent Money; Nathaniel Popper; HarperCollins, New York, 2015; 416 str.)

Moguće je da danas nije potrebno nabaviti, prenijeti, posložiti i zapaliti par tona baruta da bi se podvukla neka poenta - kao što je to pokušala da uradi šačica jezuita u neuspješnoj Barutnoj zavjeri, u Londonu, 1605.

Sredinom decembra 2015, udarna vijest na stranama svjetskih tehnoloških časopisa, predvođena vječito pijetetnim i pravdoljubivim WIRED-om, bila je hapšenje Satošija Nakamotoa, tajanstvenog čovjeka koji je 9. januara 2009. u promet pustio softver sa utopijskim elektronskim novcem - bitkoin.

Prvo se među insajderima, dvije godine ranije, tvrdilo da iza tog imena stoji izvjesni Nik Sabo. U decembru je "Nakamoto" navodno bio Australijanac, Kreg Stiven Rajt. Nakamotova posljednja komunikacija preko interneta dogodila se marta 2011, premda se vjeruje da se javio i 2014. sa samo pet riječi. Naposljetku je ispalo da se to neko našalio na račun časopisa WIRED, i da je afera oko Rajta bila samo jedna kompleksna obmana.

Nakamotova karijera neodoljivo privlači novinare da ga u naslovima - i vjerovatno zaslužnije nego Stiva Džobsa - opisuju kao vizionara i genija, možda kao modernog Gaja Foksa? Poper tvrdi da je "bitkoin uvijek bio na korak do totalne hakerske propasti. No, i ako propadne, on je naveliko obezbijedio jedan od najfascinantnijih testova o tome kako novac funkcioniše, ko ima najveće koristi od njega i kako se može poboljšati." Ista paralela se može povući i s fizičkim novcem. Bitkoin na svojem primjeru još uvijek pokazuje evoluciju pravog novca, u trenutku kad je i začet, u Lidiji, nekoliko generacija prije Herodota.

Ideja o stvaranju nove vrste novca većini će zvučati kao besciljan projekat. Za današnjeg čovjeka novac se oduvijek sastojao od kovanica i papira koji izdaju države. Najzad, pravo da se štampa novac je jedno od etablirajućih moći neke nacije. Međutim, iza svih tih bogomdanih kvaliteta, novac je oduvijek iziskivao nešto u mnogome manje opipljivo - a to je vjera ljudi koji ga koriste.

Doduše lišen metafizike, novac je jedina funkcionalna religija koja odista pokreće ovaj svijet zahvaljujući našoj neumitnoj i doslovnoj vjeri u njegovu budućnost. Isto se može reći i za zlato koje je, osim što je rijetko, u suštini bezvrijedno. Naša inherentna vjera da je zlato bitno čini ga vrijednim. Ugalj, s druge strane, ne može biti vrijedan, jer bi ga onda mogla posjedovati bezmalo svaka individua na planeti.

Koliko do juče, novac neke nacije zasnivao se na zlatnom standardu: država je mogla da kuje/štampa onoliko novca čijom je vrijednošću bila u stanju da pokrije sopstvene rezerve zlata, i što je, u neku ruku, bila najkorisnija ekonomska paradigma. I baš zato što je to ujedno bilo i najteže održavano monetarno pravilo - barem za vlastodršce i ljude sa zlatnim apetitom - ovaj standard je još od svojih prapočetaka postao kolodvor za velike pronevjere zahvaljujući štampanju previše novca, ili smanjivanju sadržaja zlata u kovini.

Još je Platon u Zakonima, naslutivši ekonomske mahinacije, predložio da se kovanice, kao i srebro i zlato isključe iz upotrebe, i da se u trgovini upotrebljavaju simbolični bezvrijedni novčići, koliko samo zarad dokumentovanja transakcija. A Aristotel je, u tom kontekstu, mislio da bi na pijaci dobrostojeći trebali više da plaćaju za iste sitnice koje kupuju oni s tanjim buđelarom.

Danas kada prvobitni zlatni standard više ne postoji i nije prevaziđen apsolutno ničim (novac više nema nikakvu "zaleđinu" koja garantuje njegovu vrijednost), novac se prosto zasniva na načelu da ćemo ga zdušno koristiti, dakle većim dijelom na nepokolebljivom poverenju u ljudsku civilizaciju, i da će ga ista ona pošteno zarađivati i još poštenije dijeliti među sobom, slijedeći apstraktne sure utemeljene tzv. ekonomijom.

Dobru paralelu daje i autor Digitalnog zlata: "U XX vijeku, američki dolar je služio kao globalna valuta nerijetko zbog toga što je većina ljudi na svijetu vjerovala da će SAD i njen finansijski sistem imati najviše šanse za preživljavanjem nego bilo šta drugo." Jedna takva vrsta slijepe vjere fino je prikazana u filmu The Big Short (2015).

Usred takvog haosa, na internetu su politički nastrojeni programeri decenijama pokušavali da sav taj generalni besmisao anuliraju stvaranjem elektronskog novca lišenog svih standardnih stega. Ili, riječima jednog od prvih takvih aktivista i unaprijeđivača bitkoina, pokojnog Hala Finija - s obzirom da se naizgled radilo o zaista nesebičnim ljudima dobrih namjera - u ovakvom nestabilnom poretku "trebalo je odstraniti Velikog Brata", odnosno centralnu banku, ili državu.

Ipak, niko nije mogao da iznađe način da stvori novac koji se neće oslanjati na centralnu instituciju sa svim njenim ustaljenim manjkavostima, ili koji neće biti ranjiv pri državnom nadzoru. Eksperimenti s virtuelnim novcem takođe su patili od najosnovnijih komplikacija - a to je bilo pitanje volje ljudi da koriste i da daju vrijednost tim novim digitalnim žetonima. Do trenutka kad je Satoši Nakamoto stupio na scenu, stvaranje digitalnog novca zvučalo je ništa manje nego "kao san pretvaranja uglja u dijamante".

Rezultat Nakamotovog rada, a koji su održavali i ažurirali njegovi sljedbenici, bio je softverski protokol odn. pravila što su diktirala kako taj sistem funkcioniše. Ishod ovog komplikovanog procesa, za koga u Digitalnom zlatu postoji posebno poglavlje, jeste nešto što je naoko bilo jednostavno, ali prije toga nemoguće - finansijska mreža u stanju da sama stvara i pokreće novac bez pomoći centralnog autoriteta. Iza tog novca nije stajala nikakva banka, kompanija za kreditne kartice, nijedan regulator, niti država. Taj novac je naizgled nemoguće bilo falsifikovati ili duplirati.

Sistem je bio načinjen tako da niko drugi osim nosioca privatnog ključa, ili šifre, nije mogao potrošiti ili uzeti novac povezan s određenom bitkoin-adresom

Sistem je bio načinjen tako da niko drugi osim nosioca privatnog ključa, ili šifre, nije mogao potrošiti ili uzeti novac povezan s određenom bitkoin-adresom. Štaviše, svaki korisnik tog sistema mogao je biti siguran da će, u svakom trenutku, postojati samo jedan javni i neizmjenljivi zapis o tome šta svako u sistemu posjeduje, tako da je - premda je identitet korisnika bitkoina nepoznat - njegov istorijat bio javna stvar.

Da bi usadili vjeru u sistem, korisnici ne moraju da vjeruju Satošiju, kao što su korisnici dolara primorani da vjeruju Federalnim rezervama. Oni jedino treba da vjeruju vlastitim kompjuterima koji pokreću softver za bitkoin u vidu otvorenog kôda - u potpunosti je pristupačan svakome ko bi želio da stekne uvid u njega. A u slučaju da se korisnici ne saglase s pojedinim pravilima Satošijevog softvera, oni mogu da ih i promijene.

Ljudi koji bi se priključili bitkoin sistemu su, u bukvalnom smislu, ujedno bili i mušterije i vlasnici kako banke tako i njenog novca. Osim toga, nisu bili prinuđeni da ispunjavaju bilo kakve formulare.

Zahvaljujući popularnosti "Puta svile" (Silk Road), sajta za prodaju droge, bitkoin je vremenom stasao u neku vrstu sverastućeg ekonomskog čuda. Bitkoini se koriste za svaku vrstu trgovine, od međunarodnih novčanih transakcija do trgovine drogom, dok je vrijednost ove valute - navodno će samo 21 milion bitkoina biti pušteno u promet - danas vrijede blizu 5 milijardi dolara.

To govori koliko je danas bitkoin i te kako živa i promjenljiva valuta, a novinarska fascinacija za Nakamotom, koji je optužen da posjeduje najmanje milijardu dolara u bitkoinima, neiscrpna.

( Ratko Radunović )